Hoće li posljednji biti prvi?

Međunarodni sporazum o trgovini oružjem 3. lipnja premašio je prag potreban za stupanje na snagu - ratificiralo ga je 60 država (prag je 50). Svijet je ovu vijest prihvatio s oduševljenjem. Izvor: AP

Međunarodni sporazum o trgovini oružjem 3. lipnja premašio je prag potreban za stupanje na snagu - ratificiralo ga je 60 država (prag je 50). Svijet je ovu vijest prihvatio s oduševljenjem. Izvor: AP

Rusija je imala mogućnost postati pokretačka snaga nedavno ratificiranog Međunarodnog sporazuma o trgovini oružjem, ali nije prihvatila takvu ulogu i odlučila se zasad držati postrance.

Od sveopćeg optimističnog tona odudarali su komentari ruskih dužnosnika: „Sporazum je deklarirao dobre ciljeve, ali je u biti prazan. Sporazum sadrži mnogo parola, a malo konkretnog. Zadaci su formulirani općenito, bez konkretnog plana za realizaciju“, smatra Mihail Uljanov, visoki dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije.

A sve je moglo biti drugačije - Rusija je imala mogućnost postati glavna pokretačka snaga  Međunarodnog sporazuma o trgovini oružjem.

Ideja o sporazumu u njegovom sadašnjem obliku nastala je 2005., a došla je od Jacka Strawa, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva. Straw je formulirao osnovne principe novog pravno obvezujućeg sporazuma kojim se regulira trgovina oružjem i predviđa sustav monitoringa, kao i kazne za prekršitelje. Rusiju je naredne 2006. godine posjetilo nekoliko britanskih delegacija s pozitivnom argumentacijom u vezi s vodećom pozicijom Rusije u globalnoj realizaciji sporazuma.

Posljednje je potrebno razjasniti. Britanci vole i, što je najvažnije, znaju kako pokrenuti međunarodnu inicijativu na neki način neizravno, navodeći drugu državu da umjesto njih promovira njihovu vlastitu ideju, no s Rusijom im to nije uspjelo - izgleda da su ruski slušatelji već tada bili dovoljno oglušili na britanske inicijative.

Što se zapravo skrivalo iza Jacka Strawa? Pretpostavljam da je motiv prilično očigledan. Europska unija, kao i Vijeće sigurnosti UN-a, periodično uvodi embargo na izvoz oružja u razne zemlje prema kojima nije prijateljski nastrojena. Države pod embargom nemaju mogućnost nabavljati oružje od europskih proizvođača. Problem je u tome što je europski popis tih država uvijek bio daleko veći od popisa zemalja koje su bile pod sankcijama UN-a. Uvodeći embargo, Europska unija zapravo oslobađa mjesto na tržištu oružja drugim, manje zahtjevnim proizvođačima, prije svega Rusiji. Na primjer, na popisu država prema kojima je sankcije uvela EU, a nisu pod sankcijama UN-a, nalaze se Kina, Bjelorusija, Mijanmar, Sudan i Sirija, sve tradicionalni partneri Rusije u području vojnotehničke suradnje. Jack Straw je vjerojatno smatrao da je krajnje vrijeme za promjene. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova uvidjelo je britanske namjere te je Rusija odmah svrstana među protivnike Međunarodnog sporazuma o trgovini oružjem.

Iste 2006., kao službeni koautori inicijative u UN su prijavljeni Argentina, Australija, Kostarika, Finska, Japan i Kenija. Autori su tvrdili da je glavni zadatak sporazuma sprečavanje ilegalnog prometa oružja, ali u procesu dorade dokument se sve više fokusirao na reguliranje legalne trgovine oružjem, s posebnim naglaskom na poštivanje ljudskih prava. U Rusiji je posljednje shvaćeno kao kretanje u pogrešnom smjeru. Moskva je u nekoliko navrata nastojala razgovore preusmjeriti na „konstruktivni“ kolosijek. Ruski su prijedlozi bili vrlo pragmatični - zabraniti prodaju oružja nevladinim subjektima, zabraniti proizvodnju oružja bez dozvole i pojačati kontrolu ponovnog izvoza. Nažalost, mnogima se učinilo da Rusija na taj način potkopava pregovore iznutra tako da su se njezini prijedlozi jednostavno ignorirali, odnosno nisu uvedeni ni u jedan nacrt sporazuma pa je u Rusiji interes oko novog sporazuma splasnuo, a rasprava o njemu počela se doživljavati kao dobro organizirana, ali besmislena atrakcija.

Rasprava o Međunarodnom sporazumu o trgovini oružjem vođena je u jeku događaja poznatih pod nazivom „arapsko proljeće.“ U tom kontekstu, sam sporazum je rezultat mnogih kompromisa što je moralo utjecati i na njegov sadržaj. Usprkos očekivanjima svjetske javnosti i planovima Jacka Strawa, sporazum ne obuhvaća instrumente za monitoring, a još manje za kažnjavanje prekršitelja. Najstroža odredba te vrste u sporazumu poziva države-članice da „jedna drugoj pruže pomoć uz obostrani pristanak i u skladu s njihovim nacionalnim zakonima“. Najozbiljnijim instrumentom za rješavanje sukoba smatra se arbitraža „uz obostrani pristanak“. Sve funkcije procjene rizika i određivanja svrsishodnosti prodaje oružja ostaju u nadležnosti nacionalnih vlasti.

Razmotrimo li jednu od trenutno najspornijih situacija, a ista je vezana za isporuku ruskog oružja Siriji, možemo konstatirati da Međunarodni sporazum o trgovini oružjem predviđa i argumente protiv isporuke oružja (ugroženi su mir i sigurnost, humanitarno i druga ljudska prava), ali i argumente koji joj idu u prilog (pravo država na samoobranu i zaštitu suvereniteta).

Rusiju, generalno gledano, ništa ne sprečava u pridruživanju Međunarodnom sporazumu o trgovini oružjem. Na kraju krajeva, čak će i takav kompromisni sporazum doprinijeti povećanju transparentnosti trgovine oružjem. Sudjelovanje u sporazumu Moskvi će omogućiti rad na realizaciji ruskih prijedloga. Štoviše, Rusija bi se mogla naći na čelu pokreta za novi poredak u trgovini oružjem, s obzirom na to da je međunarodni sistem monitoringa u okviru kontrole poštivanja sporazuma o zabrani testiranja nuklearnog oružja već danas u stanju kontrolirati širok spektar izvora, uključujući i one na koje se odnosi Međunarodni sporazum o trgovini oružjem.

Autor je stručnjak Centra za politička istraživanja Rusije, http://www.pircenter.org/.