''Vruće ljeto'' u Turskoj – nastavak ''Arapskog proljeća''?

Već nekoliko dana zaredom u Turskoj ne prestaju masovne demonstracije protiv politike vladajuće stranke te za ostavku premijera države Redžepa Taipa Erdogana. Samo je u glavnom gradu Ankari broj demonstranata dostignuo 20 tisuća ljudi, a u zaštitu državnih objekata pristižu policajci i vojnici. Ti događaji po svojoj strukturi i dinamici podsjećaju na val protesta s kraja 2010. i početka 2011. god., koji je pokrenuo ''Arapsko proljeće'' na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. Dakle, nameće se pitanje je li ''arapski ustanak'' došao na kraju i do Turske te trebamo li ga svaki tren očekivati u turskom ''vrućem ljetu''?


Manifestacije protiv sječe Gazi parka u Istanbulu i rastjerivanje demonstranata kao i slični događaji, koji nas podsjećaju na Arapsko proljće, postali su samo katalizator nakupljenog u društvu nezadovoljstva zbog politike vladajućeg režima. Izvor: Vasilij Mahrovskij/ Rossijskaja gazeta

Čini se da je uzrok početka masovnih protesta u Turskoj bio jedan neznačajan događaj. Turske vlasti su odlučile posjeći Gezi, jedan od rijetkih parkova u Istanbulu, koji se nalazi u europskom dijelu grada, nedaleko od trga Taksima. Naime, na tom se mjestu želi izgraditi trgovački centar i parkiralište, a također i proširiti cestu na račun prokrčenog teritorija.  

Miting, koji su organizirali protivnici sječe stabala, protjerala je suzavcem i vodenim topovima policija. Lokalni masovni mediji izvijestili su o velikom broju uhićenika. Akcija solidarnosti počela se, sasvim neočekivano za vlast, širiti po mnogim turskim gradovima te se ubrzo pretvorila u masovne demonstracije protiv vladajućeg režima.

Jedni u Turskoj danas krive vladajuću umjereno islamsku Stranku za pravednost i razvoj zbog islamizacije države, drugi zbog sporog i prekomjernog odugovlačenja s reformama.

Postoji i veliki broj razočaranih zbog vanjskopolitičkog pravca države. Dovoljno je navesti potpuno neuspješnu doktrinu ''Nula problema sa susjedima''  ministra Ahmeta Dovutoglua, koja ne predviđa samo vođenje dijaloga, nego i zavođenje reda u susjednim državama pomoću primjene sile. Turski mediji su je već okarakterizirali kao ''Nula susjeda – nula problema''.   

Treba primijetiti da je Turska Republika tijekom posljednjih deset godina doživjela veliku promjenu i danas svjetska zajednica ima posla s potpuno novom državom na ideološkom planu. Dolaskom na vlast Stranke za pravednost i razvoj, Turska je krenula putem umjerenog islamskog modela uspostave vlasti, koju turski stručnjaci suprotstavljaju radikalnom modelu kao što je, recimo, u Iranu.

Kako je to postalo moguće? Pa tijekom čitave povijesti Turske Republike vojnici su čak i na najmanju slutnju o odstupanju od svjetovnog puta ostvarivali prevrate, uzimali vlast u svoje ruke te uskoro, poslije čitavog niza reformi, ponovno je predavali građanskim vlastima.

Erdogan je ipak bio nešto mudriji od svojih prethodnika. Za razliku od njih premijer nije izravno pokretao islamsku tematiku, već je polagano, ali vjerno transformirao sudski sustav, utjecao na pokretanje kriminalnih sudskih procesa u odnosu na vojnike, izgrađivao ekonomsku bazu posredstvom islamskih fondova te ''podizao'' novu elitu.

Demonstracije u državi zasad nemaju veliki potencijal da se pretvore u pravu revoluciju. Glavni razlog je nepostojanje jakih lidera: u turskoj političkoj kulturi postoji tradicija u kojoj bitne uloge ne igraju stranke nego pojedinci.

Opozicija u Turskoj je krajnje neujednačena, i to ne toliko po svojim karakteristikama udruživanja u klanove koliko po svojim društveno-političkim obilježjima. Pritom se idejni stavovi i interesi društveno-klasnih subjekata toliko politiziraju da najvjerojatnije imaju potencijal da, u odsutnosti jednog pojedinca koji bi, poputa Mustafe Kemala Ataturka, ujedinio naciju, prerastu u građanski rat.

Sve što se događa u Turskoj utjecat će na svjetsku zajednicu. Država se nalazi između Europe i Azije, Balkana i Blistog istoka. Dakle, Europljani dobivaju energetske izvore preko Turske.

O unutarnjopolitičkoj stabilnosti u državi neposredno ovisi europska sigurnost. Turska posjeduje drugu najveću vojsku u NATO-u, široki raspon vojnih baza (naprimjer, Indžirlik) te je najbliži američki saveznik u regiji.

Čak štoviše, o događajima u Turskoj izravno ovisi stabilnost na Bliskom istoku, jer su mnogobrojne države ''Arapskog proljeća'' uzele za svoju osnovu turski model umjerenog islama te se u velikoj mjeri ravnaju prema Erdoganovoj politici.

Ruski interesi također mogu biti pod prijetnjom. Projekti od nekoliko milijardi mogu se zamrznuti, dovoljno se prisjetiti izgradnje nuklearne elektrane u Akuju, iskorištavanja cjevovoda, turističkog sektora.

Ipak treba očekivati da će se protesti ugasiti u dogledno vrijeme. Postoji malena vjerojatnost da će se oni pretvoriti u revoluciju ili građanski rat, no to nije baš jako izvjesno. U međuvremenu se svjetska zajednica u takvim slučajevima treba držati sljedećeg principa: ''Spremajmo se kao da će sutra biti rat, ali očekujmo da će tisuću godina biti mir!''. 

Vladimir Avatkov, turkolog, profesor na vojnoj katedri i katedri za jezike država Bliskog i Srednjeg istoka na fakultetu Međunarodnih odnosa u Moskvi.