Zbog čega oružje?

Pripreme svjetske mirovne konferencije o sirijskoj situaciji prolaze uz pratnju izvještaja o ruskom naoružanju u toj državi. Stranice zapadnog tiska šarene se tvrdnjama da rakete Jahont i proturaketni sustavi S-300 su već tamo ili svaki tren trebaju biti. Moskva ne ulazi u polemiku, iako ne opovrgava dane tvrdnje, pozivajući se na stare ugovore koje treba ispoštovati. 

Čini se da vanjski igrači postaju svjesni da će konferencija biti prijelomni trenutak. Ako na njoj dođe do zaokreta prema kompromisu zaraćenih strana, to će biti povijesni događaj na pozadini potpunog bezizlaznog položaja u kojem se već svi odavno nalaze. Ako, pak, ne dođe do nikakvog zbližavanja, status quo se neće sačuvati, odnosno doći će najvjerojatnije do velike eskalacije konflikta.

Debakl pregovora bit će signal suprotstavljenim snagama da se jedino ratom može doći do rješenja. Pristaše suzdržljivosti, a tu spada Obamina vlada, naći će se pod moćnim pritiskom: koliko se može još stajati po strani i gledati kako se prolijevaju rijeke krvi. Rusija će, sa svoje strane, raditi sve ne bi li sačuvala ravnotežu snaga, odnosno i dalje pomagati Damasku. 

Naravno, to je surova i prilično riskantna igra. Rusija zaista svjesno opskrbljuje Siriju obrambenim sredstvima, koja su učinkovita samo u sprečavanju masivnih vanjskih intervencija. Ona neće ponovno dopustiti onakvu intervenciju kao što je bila u Libiji. Rusija ovaj put pokazuje nepopustljivost i dosljednost, karakteristike koje nisu oduvijek bile svojstvene njezinoj politici, no zato još više začuđuje svoje partnere.   

No ako je Rusija na simboličkom planu nešto i postigla (njezin status nezamjenjivog igrača je javno priznat), onda na praktičnom još uvijek ima malo uspjeha. Moskva je od samih početaka istupala kao konzervativna sila. Pokušavala se suprotstavljati rušilačkom impulsu promjena, bojeći se da će nestabilnost koja nastane revolucijama izazvati efekt koji će doći i do same Rusije. Naprimjer, do pokretanja džihada na Kavkazu. Strah je u potpunosti opravdan, no rezultat ipak zadaje brige. Stabilnost sad pripada prošlosti ma kako god da se završio rat. Ostane li Asad na vlasti ili ne, stare Sirije više nema. 

Nakon čitave ove situacije u Siriji trebalo bi organizirati jedan međunarodni susret na kojem bi se tražio krivac, onaj koji je odgovoran za sve ono što se dogodilo. Odnosno trebalo bi odrediti onu točku u kojoj je još postojala mogućnost da stvari ne krenu po zlu, ka eskalaciji, nego prema mirovnom razrješenju konflikta. I to ne zato da bi se kaznili krivci, nego da bi svi naučili lekciju koja će nam poslužiti u budućnosti. No to se neće, na žalost, dogoditi, čini se da su suvremeni političari prestali izvlačiti pouke iz prošlosti.