Obama, gospodar prstenova

Barack Obama namjerava postaviti SAD na čelo ogromnih „prstenova“, tj. dvije ogromne regionalne gospodarske koalicije - Transpacifičkog i Transatlantskog partnerstva. Izvor: AP.

Barack Obama namjerava postaviti SAD na čelo ogromnih „prstenova“, tj. dvije ogromne regionalne gospodarske koalicije - Transpacifičkog i Transatlantskog partnerstva. Izvor: AP.

Obamina doktrina „dva prstena“ ima cilj očuvati američku prevlast u novom multipolarnom svijetu i blokirati kinesku prevlast u Aziji.

Od vremena Harrija Trumana svaki američki predsjednik formulira svoju vlastitu doktrinu koja odražava prioritete Bijele kuće za vrijeme njegovog mandata. Barack Obama je u veljači 2013. pred američkim Kongresom predstavio dokument „O stanju u zemlji“, u kojem je naveo svoje prioritete. On namjerava SAD na svjetskoj političkoj sceni postaviti na čelo ogromnih gospodarskih blokova, Transatlantskog i Transpacifičkog. To bi Washingtonu osiguralo vodeću poziciju u policentričnom sustavu međunarodnih odnosa.

Istovremeno Obama se trudi završiti „desetljeće ratova“ koje je započeo njegov prethodnik George Bush Jr., stoga je pred aktualnim predsjednikom još jedan važan zadatak, izvesti na svjetskoj pozornici organizirano povlačenje bez paničnog bijega. Takva shema postala je jedan od ključnih elemenata „Obamine doktrine“, a temelji se na načelu „pametne sile“.

„Kritična masa“ Ruske Federacije prilično je mala: oko 2% stanovništva i 3% bruto domaćeg proizvoda. U slučaju euroazijske integracije taj postotak će se povećati, ali će i tada znatno zaostajati za svjetskim divovima.

Prema tom načelu, glavni adut koji treba osigurati utjecaj SAD u multipolarnom svijetu nisu vojna, nego civilna sredstva.

Kineski „parni valjak“

Tijekom zadnjeg desetljeća udio SAD-a u svjetskom bruto domaćem proizvodu je s 23% pao na 18% a udio Kine je s 10% narastao na 15%. Ako kineski model ekonomskog razvoja ne dospije u slijepu ulicu, Kina će već u ovom desetljeću dostići SAD po domaćem bruto proizvodu, a sredinom stoljeća kineski bruto proizvod bit će dva puta veći od američkog po službenom tečaju.

Kako priznaje Thomas Donilon, savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost, Bijela kuća došla je do zaključka da se položaj SAD-a može popraviti formiranjem Transpacifičkog partnerstva (TPP). Upravo na osnovu tog partnerstva Washington namjerava stvoriti regionalnu zonu slobodne trgovine u Azijsko-pacifičkoj regiji.

U slučaju uspješnog formiranja Transpacifičkog partnerstva SAD će imati tri četvrtine zajedničkog bruto domaćeg proizvoda svih zemalja-sudionica. To će Sjedinjenim Američkim Državama osigurati dominaciju u novoj gospodarskoj alijansi.

TPP je zapravo alternativa shemi „ASEAN+3“ koju razvija Kina (regionalna gospodarska koalicija Kine, Japana, Južne Koreje i zemalja ASEAN-a). Ova grupa zemalja je nakon pridruživanja Indije, Australije i Novog Zelanda proširena na „ASEAN+6“.

Washington ne može dozvoliti ujedinjenje Azije pod pokroviteljstvom Pekinga.

U takvoj gospodarskoj alijansi s više od 3 milijarde stanovnika i bruto domaćim proizvodom od 17 milijardi dolara dominantna uloga trebala bi pripasti Kini, koja će osiguravati polovinu bruto domaćeg proizvoda svih 16 zemalja-sudionica.

Takva situacija je, po svemu sudeći, navela Obamu da najavi formiranje Transpacifičkog partnerstva kao jednog od glavnih prioriteta njegove administracije. Washington ne može dozvoliti ujedinjenje Azije pod pokroviteljstvom Pekinga. U ovoj ogromnoj regiji ne mogu istovremeno funkcionirati dva toliko različita projekta.

Peking je krajnje negativno reagirao na plan Washingtona. List „Zhen'min' zhibao“ piše: „SAD učvršćuje svoje stare vojne saveze, podriva temelje mira u Istočnoj Aziji, zaoštrava teritorijalne nesuglasice između Kine i njenih susjeda, stvara jedinstvenu frontu protiv Kine, silom nameće stvaranje Transpacifičkog partnerstva i guši samostalni regionalni proces suradnje i integracije.“

Očito je da se u Azijsko-pacifičkoj regiji sve više zaoštrava geoekonomski i geopolitički rivalitet između SAD-a i Kine, i takvo stanje, po svoj prilici, može trajati godinama pa i desetljećima.

 

SAD učvršćuje svoje stare vojne saveze, podriva temelje mira u Istočnoj Aziji, zaoštrava teritorijalne nesuglasice između Kine i njenih susjeda, stvara jedinstvenu frontu protiv Kine, silom nemeće stvaranje Transpacifičkog partnerstva i guši samostalni regionalni proces suradnje i integracije.

analiza kineskog lista „Zhen'min' zhibao“

Regionalni vektori i globalni scenarij

No nova strategija SAD-a je globalna i ne ograničava se samo na Transpacifičko partnerstvo. Druga Obamina administracija ima još jedan prioritet, a to je stvaranje Transatlantskog partnerstva (TAP).

Budući da proces globalizacije posljednjih godina stagnira zbog nemogućnosti nadilaženja nesuglasica razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, Obamina administracija se fokusirala na formiranje povezanih regionalnih gospodarskih blokova koji će okupiti ogromnu većinu razvijenih demokracija u Sjevernoj Americi, Europi i Azijsko-pacifičkoj regiji. Bijela kuća smatra da će formiranje TAP-a i TPP-a biti završeno prije isteka drugog Obaminog mandata.

Barack Obama, dakle, namjerava SAD postaviti na čelo ogromnih „prstenova“, tj. dvije ogromne regionalne gospodarske koalicije - Transpacifičkog i Transatlantskog partnerstva. Ove dvije regije danas pokrivaju 20% svjetskog stanovništva, 65% globalnog bruto domaćeg proizvoda i gotovo 70% svjetskog izvoza.

U takvom kontekstu kineski pokazatelji su prilično skromni: 19% stanovništva, 15,8% bruto domaćeg proizvoda, 7,5% kapitalizacije i 10% izvoza. Čak i ako uzmemo u obzir perspektivu daljnjeg ekonomskog rasta Kine, Peking će znatno zaostajati za ovim velikim regionalnim koalicijama na čelu sa SAD-om. To bi osiguralo Washingtonu čvrstu vodeću poziciju u policentričnom sustavu međunarodnih odnosa.

Vojni aspekti

Washington izražava zabrinutost zbog posljedica modernizacije oružanih snaga Kine. U godišnjem izvještaju američke obavještajne službe, objavljenom 12. ožujka, ističe se da Kina ima „ograničene, ali rastuće mogućnosti projektiranja moći“ ne samo u Tihom, nego i u Indijskom oceanu.

Prema ocjeni korporacije RAND, Kina će za 20 godina prestići SAD po domaćem bruto proizvodu, ali i po vojnom budžetu, tako da će postati „po snazi zaista ravan rival“.

Pentagon je već najavio prenošenje centra vojne politike SAD-a u Azijsko-pacifički regiju. U Washingtonu se otvoreno govori kako TAP treba postati „ekonomski NATO“.

Transpacifičko partnerstvo (TPP) zapravo je alternativa shemi „ASEAN+3“ koju razvija Kina (regionalna gospodarska koalicija Kine, Japana, Južne Koreje i zemalja ASEAN-a). Ova grupa zemalja je nakon pridruživanja Indije, Australije i Novog Zelanda proširena na „ASEAN+6“.

Obrambeni državni proračun zemalja TAP-a (tj. SAD-a i europskih članica NATO-a) iznosit će oko 60% globalnih vojnih troškova. Ako se tome dodaju pacifički saveznici SAD-a, ta će  vrijednost biti veća od 65%.

Svijet sredinom ovog stoljeća

Ipak, dugoročno bi strategija SAD-a mogla biti neuspješna ako Obaminoj administraciji ne uspije razriješiti nesuglasice sa svojim saveznicima i partnerima. Razilaženje ekonomskih interesa Washingtona i njegovih saveznika može se nadići, ali usklađivanje stavova zahtijeva uzajamne ustupke, na što ni SAD ni druge sudionice TPP-a i TAP-a, po svemu sudeći, zasada nisu spremne.

Washington zasad ne poziva Moskvu ni u jednu od dvije ogromne koalicije. Ni Kina ne zove Moskvu u sveobuhvatno regionalno ekonomsko partnerstvo („ASEAN plus 6“). Zbog toga valja razmotriti mjesto Rusije u novoj konfiguraciji međunarodnih odnosa.

„Kritična masa“ Ruske Federacije prilično je mala: oko 2% stanovništva i 3% bruto domaćeg proizvoda. U slučaju euroazijske integracije taj postotak će se povećati, ali će i tada znatno zaostajati za svjetskim divovima.

Geopolitička i geoekonomska usamljenost u novom sustavu međunarodnih odnosa krije u sebi velike rizike. Rusija, kao i SAD, ima izlaz na Atlantski i Tihi ocean, ali Moskva ne sudjeluje u integracijskim procesima niti na Zapadu niti na Istoku.

Čini se da je nužno pronaći izlaz iz te situacije. Zahvaljujući svom geografskom položaju Rusija može postati kontinentalna spona između pacifičke i euroatlantske integracije.

Sergej Rogov direktor je Instituta za proučavanje SAD-a i Kanade i član Ruske akademije znanosti.