Ljubavna priča između sovjetskog vojnika i njemačke djevojke

Neobična svadba

Crni Lincoln dovezao ih je do jednog otmjenog matičnog ureda. Trebalo je neko vrijeme Ivanu Nikolajeviču i frau Waldhelm da se iskobeljaju iz ogromnog automobila, a onda su odmah zaškljocali fotoaparati. ''Što vam znači današnje vjenčanje?'', vikali su novinari s jedne strane. ''Gdje ste se i kako upoznali?'', čulo se s druge. Još ništa nije ni počelo, a činilo se da se praznik već pretvorio u jednu improviziranu konferenciju za medije...   

''Je li vaša odluka da stupite u brak iskrena i slobodna?'', upitala je službenica u matičnom uredu ''Da! Naravno!'', odgovorila je Elisabeth s velikim osmijehom na licu. Smijala se od sreće i očigledno od toga jer još uvijek nije vjerovala da je ovo što se odvija pred njezinim očima stvarnost. Pune dvije godine trajala je njezina brakorazvodna parnica u Luksemburgu, nisu joj željeli dati vizu, a onda joj se najedanput želja ispunila. Frau Waldhelm i Ivan Bivših su se zaručili. Ono čemu su težili sve ove godine, točnije punih šezdeset godina, postajalo je stvarnost.   

Odmah nakon svadbe mladenci su se uselili u komforan stan – poklon bivšeg gradonačelnika Krasnojarske oblasti. I započeli su život koji je tako karakterističan za starije ljude – šetali su se stalno, čitali, razgovarali. Između sebe su pričali uglavnom na njemačkom, Ivan Nikolajevič ga se sjećao još od ratnih vremena...

Rat

Ivan Bivših. Fotografija iz osobnog arhiva.

Nakon što se njegova pukovnija smjestila u Thüringenu, dvadesetogodišnjeg podoficira Ivana Bivšiha imenovali su komandantom triju njemačkih sela: Heyerodea, Diedorfa i Eigenriedena. To je bilo u lipnju 1945. godine. Govori se da se tih godina nisu družili Nijemci i Rusi. No Ivan Bivših tvrdi: to nije istina. On se često družio s Günterom, Nijemcem iz gradića Heyerodea, nekadašnjim vojnikom koji je služio u Wehrmachtu. Oni su se često nalazili, stalno razgovarali i jednom ga je Nijemac upoznao sa svojom mlađom sestrom Elisabethom. Bilo je zabranjeno vojnicima Crvene armije da se druže s njemačkim djevojkama. No to nije zaustavilo Ivana. Zaljubivši se u Lizu (tako je zove od milja), Ivan Nikolajevič je unajmio stančić i oni su započeli živjeti zajedno. Svi su znali za njegovu vezu s Njemicom. No većina ljudi se pravila da to ne primjećuje. Sve dok jednog dana Ivan Bivših nije svima rekao: ''Oženit ću se s Elisabethom''. Zatim su ga brzo poslali u SSSR, a nesretna Liza je ostala u Njemačkoj. Nisu znali hoćeli se ikad ponovno vidjeti, no u pismima su stalno priželjkivali novi susret. Njihova korespodencija je trajala šest godina. Čitavo to vrijeme Ivan Bivših, prema njegovom vlastitom priznanju, nije gledao druge djevojke, a Elisabeth se nije udala. ''Čekala sam Vanju. Nadala sam se. Staljin će umrijeti, mislila sam, i sve će doći na svoje'', priznala je u jednom intervjuu. 

Korespodenciju je prekinuo Ivan Nikolajevič. 1956. godine pozvali su ga u mjerodavne organe i zatražili od njega da prekine ''taj bezobrazluk s Njemačkom''. Prijetili su mu izgonom na sjever. Napisao je svojoj Elisabethi oproštajno pismo i ubacio ga, odvaživši se, u poštanski sandučić. Uskoro se oženio, Liza se također udala. No ostavši sam pod stare dane, krasnojarski umirovljenik često se sjećao prošlosti. I to njezinog najljepšeg dijela – života u njemačkom stančiću sa svojom Lizom. 

Susret

Elisabeth Waldhelm. Fotografija iz osobnog arhiva.

...Zamolili su Ivana Nikolajeviča da obuče odijelo i da se obrije, njegovi prijatelji su izmislili da se jedan ugledan čovjek zanima za njegov rad u Povijesno-genealoškom društvu, pa se želi naći s njim. Prijatelji su rano ujutro došli po njega i autom ga nekamo odvezli. ''Što zbijate šalu sa mnom, kao da sam ja nekakav balavac?! Ta recite više kamo idemo!'', vikao je Ivan Nikolajevič. Auto se zaustavio pored nepoznate kuće. ''Popnite se na drugi kat'', zamolili su ga prijatelji koji su mu upriličili iznenađenje. ''Čim uđete u sobu, odmah ćete sve shvatiti!''. Ivan Nikolajevič je ušao u kuću. Pored prozora na drugom katu stajala je starija gospođa s gustom sijedom kosom i mahala mu rukom. To je bilo kao u snu. Ni on, ni ona nisu mogli povjerovati svojim očima. ''Kako si me pronašla?!'', u čuđenju je upitao Ivan Nikolajevič. Izgleda da su je Ivanovi prijatelji, koji su već odavno znali njegovu priču s Elisabethom, tražili po Europi, nazvali je i predložili je da doputuje u Krasnojarsk...  

Elisabeth Waldhelm je umrla prije tri godine. Ona je, razboljevši se, otputovala na liječenje u Njemačku. Otamo je svaki dan nekoliko puta zvala muža. No potom su pozivi stali. Za nekoliko dana stigla je vijest o njezinoj smrti. Ivan Nikolajevič nije otišao na sahranu Elisabethe, nisu ga djeca pustila. Bojali su se da to starčevo srce neće izdržati. ''Volim je kao i prije'', govori ratni veteran. ''Jako, jako je volim!''.