Svjedočanstva veterana Velikog domovinskog rata

„Vjerojatno sam ostala među živima kako se ratna sjećanja sačuvala“, priča uz osmijeh Nina Novogorodova. Nina je divna sugovornica, njen mladalački glas i sjaj u očima na trenutak čine da zaboravim činjenicu da intervjuiram veterana.

Kada su naši današnji sugovornici ratovali, imali su svatko samo sedamnaest godina. Rat ih je zadesio u životnom dobu u kojem su se trebali zaljubljivati i planirati budućnost. Umjesto toga, najvažnija stvar u njihovom životu postao je zadatak da spašavaju svoju domovinu od uništenja i bore se s jednom od najstrašnijih vojski koje su ikada postojale, nacističkom. Kada im je bilo dvadeset, već su bili iskusni i vični svim ratnim vještinama, povjeravali su im zapovjedničke dužnosti i dodjeljivali visoke nagrade.

Bez obzira na starost i bolest, naši veterani neumorno nastupaju po školama i fakultetima. Mladi ih slušaju oduševljeno, u grupama ispraćaju do stanice, mole da opet dođu. Kada priča prestane biti tek jedan red u udžbeniku, neizbježno je doživljavate kao vlastitu.

Nina Andrejevna Novgorodova, načelnica medicinske službe 111. tenkovske brigade

Nijemci su imali ogroman aerodrom pod Voronježom. Naša avijacija je te 1942. bila još uvijek veoma slaba i malobrojna. Svakog dana uzlijeće 20 ili 25, ponekad 30 njemačkih aviona. Kreću od devet ujutro, nekad i ranije. Sustavno prave jedan, drugi, pa treći krug. Tuku prve borbene redove. A mi nismo daleko, naš zadatak je da zbrinemo ranjene, pogotovo one s opeklinama. Tijekom svakog bombardiranja čini nam se da je sve gotovo! Lete brvna, kamenje, zemlja, ponekad čak i vozila. Čini se da ništa neće biti pošteđeno. Ali, prvi val bombardiranja prođe, pogledaš, a unaokolo mnogo ranjenih, mnogo ljudi s opeklinama. I tako svakih dva, dva i pol sata. Kada radiš, ne osjećaš strah. A to je bio pravi rad, i to strašan rad - medicinskoj sestri na prvim linijama fronte ruke su doslovno do lakata u krvi. Ratovalo se i ljeti i zimi. Znatno je teže po hladnoći previjati ranjenike, zato što je na borcu šinjel, podstavljeni kaput, trebalo je sve to parati, rezati nožem i praviti zavoje.

U ratu sam se po prvi put suočila s nevjerojatnim stvarima, sa skrivenim čovjekovim mogućnostima. Možda je to ono što nazivaju „intuicijom“. Navest ću jedan primjer. Dan je. Bombardiranje traje. Nijemci bombardiraju u širokom krugu, zatim sve bliže i bliže. Gotovo su došli do naše ambulante. Kako bismo se zaštitili od bombi, iskopali smo rovove i sjedili u njima po troje čekajući kraj bombardiranja. Odjednom, u trenutku novog naleta, nevjerojatna nevidljiva snaga me podiže i ja, ne znajući zašto, izlijećem iz rova i počinjem trčati iz sve snage preko čistine. Na kraju čistine je automobil. Podvlačim se ispod. Ležim. Osjećam da je bombardiranje završilo. Okrenem se i vidim - rova nema, kao da nije postojao. Mjesto na kojem sam se nalazila do prije nekoliko trenutaka bilo je uništeno.

Evo još jedne, sasvim drugačije priče. Jednog dana su nama, sestrama, dali američke medicinske ogrtače. Tanke, od finog materijala, a mi mislimo - kako ćemo u njima raditi!? Ne znam kome je palo na pamet da napravimo od ovih ogrtača haljine. Naši prijatelji fotoreporteri, koji su osim svakodnevnice na fronti voljeli slikati i djevojke borce, podržali su našu ideju: „Zamolite za dozvolu i idite u stožer korpusa. Tamo postoji specijalna radionica gdje se šiju i uniforme za oficire.“ Tako smo i uradile. Kada smo tamo stigle, pogledamo, svi krojači muškarci. Izvadile smo naše medicinske ogrtače i pitale - bi li se ovo moglo pretvoriti u haljine? Krojač se prvo glasno nasmijao, a zatim rekao: „Može“.  

Da ne dužim, izašle smo iz krojačnice s novim haljinama. Stigle smo u naše selo. Navečer smo obukle te haljine, stavile marame, maštovito ih povezale. Inače, kod nas su često dolazili mladići izviđači. Dolazili su u selo nakon izviđačkih zadataka. Ako se uopće vrate. I evo, oni dolaze, gledaju i ništa ne shvaćaju. A zatim uzvikuju: „Djevojke, kako ste lijepe!“.

Vladimir Nikolajevič Kislicin, vojnik, mitraljezac

U početku je bilo strašno. Okrenem se a moj drug leži pored mene. Ubijen. Strašno. A zatim je prestalo biti strašno. Kao da se igraš igračkama. Igrali ste se u djetinjstvu? Na fronti je isto. Srce kao da se skamenilo. Naravno, čuvaš se metaka, granata. Otrčiš, iskopaš rov lopatom, skrivaš glavu. Najvažnije vojnikovo oružje je lopatica. Čim naiđe zatišje, vrijeme je da se ukopaš. Ponekad se ukopaš tako da se sakriješ cijelom visinom. Drugi put uspiješ se smjestiti samo četveronoške. Polete meci, granate, a ti si se ukopao. Pri komandi „Juriš!“ ostavljaš sve, ide se u napad. Ali lopatu i oružje ne ispuštaj iz ruku nikad! Mitraljez treba uvijek biti spreman. Čim postaviš mitraljez, već imaš štit pred sobom. Istina, ako blizu padne granata, ona ne gleda imaš li štit. Čim otkrije mitraljesca, Nijemac ima zadatak da „uništi punkt“. Tuče iz minobacača. Tuče prvi put - prekratak hitac. Drugi put - predug. Priprema se gađati treći put a ti znaš, pogodit će točno gdje si ti. Jednom sam morao bježati. Ranio me snajper. Samo što sam provirio a on pogodio baš „gdje treba“. Teško ranjenog, poslali su me u bolnicu.

Ekaterina Vasiljevna Hudoroškova, desetar, izviđač

Stajala sam jednom na straži kraj komandne zemunice. Kada dolaze avioni, trebamo doviknuti načelniku u zemunici: „Zrak!“. Tako sam i uradila. On pita: „Odakle?“. Odgovaram: iz tog i tog pravca leti bombarder. On odgovara: „A, sve je u redu, javljaju da to naš leti“. Ja kažem: „Ne! Neprijateljski avion leti!“. Znam naše signale, dimenzije, zvuk motora, domet i visinu. Tamo javljaju da „naši lete“ a ja inzistiram „neprijateljski“! Povjerovali su mi i uništili ga.

Potom me je uhvatila jeza. Mislim - nemoguće, nisam se mogla prevariti. Analizirali smo zvuk motora, ostalo mi je sve to u sjećanju. Protuavionsko izviđanje komplicirana je stvar. Nakon nekog vremena dolazi kod nas načelnik stožera puka i pita: „Gdje je vaš izviđač?“. „Ja sam bila na straži!“, odgovaram. A on kaže: „Bili ste sjajni, došao sam vam zahvaliti!“.

Aleksandar Nikolajevič Rafaljski, mehaničar 55. tenkovske brigade

Stigli smo u Nižnji Tagil, ukrcali se u naše tenkove i krenuli u pravcu Krakova. Plan je bio jedan od usputnih gradova noću osvojiti na juriš, cijelog ga prijeći i utvrditi se na drugom kraju. Operacija je počela, ušli smo u grad. Neprijatelj pruža otpor. Pored zgrade sa zatvorenim dvorištem jedan Nijemac minobacačem direktno pogađa bočnu stranu našeg tenka. Tenk se zapalio. Znači, gotovo je, treba bježati. Zapovjednik tenka je iskočio i snajper ga je odmah pokosio. Komandir topa je krenuo za njim i dogodilo se isto. Sjedim u tenku. Vruće je, iz motora curi ulje i razbuktava se, postaje teško za disanje. Malčice sam odškrinuo vrata na krovu da udahnem svježi zrak. Tada sam shvatio da je Nijemac snajperist izgubio koncentraciju, vjerojatno misli da je sve ubio. Otvorio sam vrata do kraja - nitko ne puca. Brzo iskačem kroz otvor - i odmah u prolaz. Gotovo sam nenaoružan, imam samo njemački pištolj dometa 25 metara. Ležim u prolazu, čujem korake. Pritajio sam se. Držim pištolj u pripravnosti. Tenk gori, osvjetljava kut prolaza naspram mene. Vidim sjenu. Ide Nijemac. Kada smo se poravnali, pucao sam i ubio ga. Uzeo sam mu automat i dva šaržera, sada sam već pobjednik! Požurio sam pješke da sustignem ostale tenkove.

Kada smo 2000. proslavljali 55 godina Pobjede, u Njemačku je otputovala delegacija ratnih veterana. Ja sam bio među njima. Obišli smo dosta mjesta, među njima naravno i mnogo groblja. Tamo se tako dobro brinu za grobove naših boraca! Ima mnogo spomen-ploča s imenima, za sve njih brine se država. Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo prema nama. Što je najzanimljivije, ni ja ga nisam osjećao.

Nikolaj Aleksandrovič Čerepanov, vojnik, aviomehaničar „Il-2“

Koji dan mi je bio najradosniji? 27. siječanj 1944. Dan proboja opsade Lenjingrada. Ja sam mehaničar aviona „Il-2 999“ jurišnog avijacijskog puka. Tog dana, 27. siječnja, začula se počasna paljba koja je označila da je blokada Lenjingrada završila. Najtužniji dan za mene je bio 14. prosinac. Tog dana smo letjeli i oborili su nas. Pogodili su motor aviona. Izbija ulje. Letio sam umjesto strijelca, čak ni padobran nisam imao. Gledam, po meni teče nešto toplo. Ranjen sam, gubim krv, vrti mi se u glavi. Nekako smo uspjeli sletjeti. Pilota su negdje odvezli, mene su odmah smjestili u bolnicu, dali mi nekakve injekcije. Nisu mi dali krv, iako je trebalo. Odležao sam tri dana i gotovo.

Pitate se otkud nam sada snaga? Mi volimo svoju domovinu. Branili smo je. Otac mi je poginuo pod Staljingradom, stric je poginuo. Zašto sam se poslije rata školovao za nastavnika povijesti? Kako bih govorio o Pobjedi, o podvigu, o časti, o dostojanstvu. Objašnjavam djeci: „U nasljedstvo ne ostavljamo kuće, vikendice, dolare. U nasljedstvo ostavljamo vas, svoju  djecu, koju smo stvorili i učili“. Mi, borci Velikog domovinskog rata, uskoro ćemo svi otići s ovog svijeta. Zato učenicima ponavljam: „Ubrzo će nestati posljednji starac s ordenima. Učite od njih dok ne bude kasno.“