Hvala za Pobjedu!

Velikim domovinskim ratom se u Rusiji i mnogim zemljama Zajednice nezavisnih država naziva rat SSSR-a protiv nacističke Njemačke i njenih europskih saveznika (Bugarske, Mađarske, Italije, Rumunjske, Slovačke, Finske i NDH), vođen od napada na SSSR (22. lipnja 1941.) do kapitulacije Njemačke (8. svibnja 1945. po srednjoeuropskom, 9. svibnja po moskovskom vremenu). Ovaj naziv još je 3. srpnja 1941. upotrijebio Staljin kada je preko radija pozvao cijeli narod u borbu protiv agresora. U zemljama engleskog govornog područja umjesto ovog naziva koristi se termin „Istočna fronta Drugog svjetskog rata“, a u njemačkoj historiografiji „Njemačko-sovjetski rat“ ili „Pohod na Rusiju“. Zbog čega Rusi koriste baš naziv „Veliki domovinski rat“, bez obzira na to što ga Europljani ne razumiju? Zbog toga što je za Ruse i druge narode SSSR-a taj rat zaista prije svega bio domovinski, tj. rat za slobodu, nezavisnost i opstanak domovine - nacistički plan „Ost“ podrazumijevao je uništenje 50-60% Rusa. Narodi SSSR-a onemogućili su te zamisli isključivo svojom požrtvovnošću. Tijekom rata više od 19 milijuna građana dobrovoljno se javilo s molbom da ode na frontu, pa se stoga bez preuveličavanja može reći da je Sovjetska vojska bila dobrovoljačka.

Što se tiče riječi „Velika“, njome se ističe uloga SSSR-a. U spomenutom radijskom govoru rečeno je da je cilj rata ne samo „likvidacija opasnosti koja se nadvila nad našu zemlju“, nego i pomoć svim narodima Europe. SSSR je ovu misiju ispunio. Bez obzira na to što je pobjeda postignuta naporima mnogih zemalja, upravo je SSSR uništio glavninu Njemačke vojske. Više od 74% ukupnih ljudskih gubitaka (10 od 13,4 milijuna) Wehrmacht je pretrpio u borbama sa Sovjetskom vojskom. Predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt još je u svibnju 1942. pisao: „Teško je zaobići jednostavnu činjenicu da ruska vojska uništava više neprijateljskih vojnika i naoružanja nego svih ostalih 25 savezničkih zemalja zajedno“. Crvena armija je od 1941. do 1945. uništila i zarobila 607 neprijateljskih divizija, a anglo-američka vojska oko 176. Razumljivo je stoga da se građani Rusije ponose ovom pobjedom. Njima je nejasno kako se može postaviti znak jednakosti između Staljingradske bitke, u kojoj su Njemačka i njeni saveznici (postrojbe Italije, Rumunjske i NDH) izgubili više od 840 tisuća ljudi, i bitke kod El Alameina, gdje je neprijatelj izgubio oko 30 tisuća. A upravo ovako prikazuje se povijest Drugog svjetskog rata u mnogim europskim udžbenicima.

Zbog svega rečenog, u Rusiji postoji posebno poštovanje prema generaciji ratnih veterana i ono se nije promijenilo ni do sad, početkom 21. stoljeća. Nažalost, to nije slučaj u svim postsovjetskim državama. U Litvi, na primjer, ratni veterani su često izloženi javnim uvredama mladih ljudi. Na ulicama Rusije ovakve scene nisu moguće. Bilo kakva grubost prema ljudima čijem podvigu zahvaljujemo što smo danas živi izazvala bi revolt u ruskom društvu i državi.

Jedan primjer iskazivanja poštovanja prema pobjedi u Velikom domovinskom ratu je i akcija „Georgijevska lenta“, u kojoj se dodjeljuju vrpce u bojama lenti ordena Ruske Imperije i SSSR-a. Organizatori izjavljuju kako je cilj akcije „na svaki način spriječiti da nove generacije zaborave tko je i po kojoj cijeni pobijedio u najstrašnijem ratu prošlog stoljeća, čiji smo nasljednici mi, čime se valja ponositi i kojeg se treba sjećati“. Akcija, koju podržava 73% Rusa, provodi se pod geslima: „Slavne pobjede naših djedova i naše su pobjede“, „Sjećam se i ponosan sam“, „Hvala za Pobjedu“. Do sada je podijeljeno više od 50 milijuna lenti.

Fotografija: Ricardo Marquina Montañana 

Možemo zaključiti da se proslava 9. svibnja, kao simbol jedinstva nacije, nije znatno izmijenila od sovjetskih vremena. Pokušaji da se Pobjeda „poveže“ sa staljinističkim režimom i da se unucima i praunucima pobjednika nametne osjećaj krivnje zbog podviga njihovih predaka u potpunosti su propali. Današnji Rusi doživljavaju taj rat upravo kao domovinski, tj. kao podvig naroda, koji nije sam po sebi vezan za konkretno političko vodstvo.

U zemljama u kojima, naprotiv, društvo prije svega promatra političke procese koji su pratili pobjedu nad nacizmom, obilježavanje pobjede nad zajedničkim neprijateljem gubi podršku javnosti. Ovaj proces zahvatio je i Hrvatsku. To je dijelom paradoksalno zato što, za razliku od mnogih zemalja i naroda Europe koji nisu organizirali antifašistički otpor u jednakoj mjeri, Hrvati imaju na što biti ponosni. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije bila je četvrta po brojnosti među svim vojskama antihitlerovske koalicije. Prvi sisački partizanski odred, osnovan 22. lipnja, kada se u Hrvatskoj slavi Dan antifašističke borbe, ujedno je i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj Europi. Do 1944. Hrvati i drugi tadašnji Jugoslaveni gotovo sami su održavali „drugu frontu“ (kako se u Rusiji naziva Zapadnoeuropska fronta) i uspijevali paralizirati 12 do 15 njemačkih divizija, ne računajući talijanske, mađarske bugarske i jedinice NDH. Ipak, Dan Pobjede kao obilježavanje pobjede nad nacizmom nije državni praznik u Hrvatskoj. U tome nema ništa neobično ako se pogleda kako se u školama  predaje povijest Drugog svjetskog rata. Kada se učenicima govori o sovjetskoj „okupaciji“ pribaltičkih država i Finske i u svim udžbenicima, bez izuzetka, ističe presudna uloga „ruske zime“ u zaustavljanju njemačkih divizija, zaista će biti nejasno što to tamo Rusi slave? Jedna je stvar spomenuti 607 divizija koje je uništila Sovjetska vojska, a drugo reći da je Rusiju spasio „general Zima“.

S druge strane, opisujući događaje Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, pisci hrvatskih povijesnih udžbenika moraju se osvrnuti i na bolnu činjenicu da se u Hrvatskoj, zajedno s borbom za oslobođenje od okupatora, vodio i faktički građanski rat među ustašama, domobranima i Titovim partizanima-komunistima.

Fotografija: Ricardo Marquina Montañana

Naravno, ako se događaji promatraju s te točke gledišta, nema se što slaviti - pobjeda u građanskom ratu ne može biti svenarodni praznik. Međutim, ovakva interpretacija je neosnovana. Naravno, SSSR je, pomažući narodima Europe, promovirao i svoje vanjskopolitičke ciljeve, ali to je bilo sporedno u odnosu na civilizacijski ljudski zadatak uništenja njemačkog nacizma. Dovoljno je podsjetiti na činjenicu da sovjetska vojska nije ušla na teritoriju Grčke, u kojoj je također postojao jak komunistički pokret, zato što to nije bilo nužno u vojnom smislu.

Vrijeme će pokazati što će prevladati u Hrvatskoj, sjećanje na Pobjedu oslobođenu dnevnopolitičkih potreba, ili će, pak, politika početi oblikovati povijest.

Denis Maljcev je viši znanstveni suradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja.