Plemeniti nacisti i „stepski šljam“

Film je umjetničko djelo i kao takav, naravno, podrazumijeva autorsku slobodu. Ali kada se radi o događajima koji su tako važni za cijelo čovječanstvo, onda ipak treba voditi računa o povijesnim činjenicama. U Rusiji su njemačku seriju prvi primijetili upravo povijesničari - članovi Ruskog vojnopovijesnog društva. Oni su izdali izjavu za javnost u kojoj naglašavaju da udruga „izražava odlučan protest protiv izvrtanja povijesnih činjenica i pokušaja falsificiranja povijesti“, a pojavu sličnih filmova ocjenjuju „kao ruganje milijunima žrtava nacizma i pokušaj njegove rehabilitacije“. Sam tv kanal ZDF ne slaže se s kritikom koja mu je upućena. Uprava tv kanala kaže da je serija „antiratna“ i smatraju da nijedna scena nasilja u filmu nije snimana iz bilo kakvih drugih motiva.

Danas se u njemačkom društvu primjećuje težnja ove generacije za opravdanjem postupaka svojih očeva i djedova na teritoriju SSSR-a u Drugom svjetskom ratu. Prema filmu stječe se dojam da su njemački vojnici tek nakon dolaska na front saznali kakvo je pravo lice nacističke vlasti. Uočljiv je motiv nostalgične uspomene na mirno i sretno predratno vrijeme, kao da nije postojao nikakav Hitler i njegov „Mein Kampf“ u kojem se veliča istrijebljenje nižih rasa.

Nakon oslobođenja koncentracijskog logora „Janovski“ 1944. u okolici grada Lavova otkriveni su monstruozni zločini. Svjedoci su potvrdili da se zapovjednik logora Willhaus, „bavio sportom“ - s balkona svoje kuće sustavno je gađao automatskom puškom zarobljenike zaposlene u radionicama. Izvor: kinopoisk.ru

U seriji se našlo mjesta i za druge suvremene mitove. Jedan od njih govori o tome kako su sovjetski odredi, ušavši na teritorij Njemačke, izmakli kontroli i masovno silovali njemačke žene. Spominje se i brojka od 2 milijuna silovanih Njemica. Uostalom, nisu Rusi jedini koji se u filmu ponašaju „kao zvijeri“. Svi Poljaci i Ukrajinci prikazani su kao antisemiti.

Njemačkom stanovništvu planski su servirani takvi stereotipi još od početka rata. Najprije je Goebbelsova propaganda uvjeravala Nijemce da oni ustvari ratuju protiv divljaka koji će silovati sve žene od 8 do 80 godina. Tema nasilja se i u poslijeratnom periodu pojavila u publikacijama zapadnih autora. Zatim su se pojavili liječnici koji su govorili o 2 milijuna silovanih Njemica, ali tada je već počinjao „hladni rat”.

Teško da su sovjetski vojnici na teritoriju Njemačke bili nevinašca, smatra Mihail Mjahkov, doktor povijesti i šef Centra za povijest ratovanja i geopolitiku pri Institutu za opću povijest Ruske akademije znanosti. „Oslobađajući svoju zemlju oni su svuda nailazili na spaljena sela i razrušene gradove, na tisuće i tisuće ubijenih, među kojima je bilo djece i staraca. Što je trebao osjećati naš čovjek prema Nijemcima? Mržnju, koju je svakako podržavala i sovjetska propaganda, ali to je bio rat za opstanak naše nacionalne države“, kaže povjesničar.

Jasno je da je na teritoriju Njemačke teško bilo izbjeći osvetničko ponašanje pojedinih sovjetskih boraca prema Nijemcima. Na neprijateljski teritorij ušla je vojska od nekoliko milijuna vojnika, i u njoj je bilo različitih ljudi. No sovjetsko rukovodstvo izdalo je čitav niz naredbi kako bi se izbjeglo nasilje nad njemačkim ženama i civilima uopće. U tim naredbama propisano je da se „pljačkanje, nasilje, otimačina, besmisleno paljenje i rušenje kažnjavaju ako treba i strijeljanjem“.

S druge strane, nije bilo nikakvih njemačkih naredbi koje bi štitile sovjetsko civilno stanovništvo od nasilja. Naprotiv, 13. svibnja 1941. na temelju Hitlerovog ukaza potpisana je naredba „O djelovanju vojnog suda na području ‘Barbarose’ i posebnim ovlastima vojske“, kojom je faktički objavljen režim neograničenog terora na teritoriju SSSR-a. Njemačko vodstvo smatralo je da će na istoku surovost biti korisna, te se stoga časnici moraju žrtvovati i odbaciti sve svoje sumnje. Drugim riječima, njemačka vojska je imala pravo, i štoviše bila je obavezna u borbi protiv SSSR-a primjenjivati sva sredstva, bez ikakvih ograničenja, čak i protiv žena i djece.

Mogu li Nijemci opravdati svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu? I zašto im je to potrebno? Danas je Njemačka vodeća članica Europske unije. Za očuvanje tog statusa potreban joj je određeni imidž u svakom, pa i u povijesnom smislu. Drugim riječima, sliku o njemačkom vojniku valja poboljšati. Nijemcima je svakako teško prihvatiti povijesnu istinu da bez pobjede Sovjetskog Saveza nad Hitlerom ne bi bilo ni Njemačke ni Europe u njihovom današnjem obliku. Od završetka rata prošlo je već gotovo 70 godina i mnogi Nijemci, kad već ne mogu zaboraviti postupke svojih očeva i majki, pokušavaju barem ih osmisliti kao nešto što se može uvrstiti u svoj genetski povijesni kod. Zbog toga se na Zapadu stvara nova predodžba o ratu u kojem su zločine činili i Nijemci i Rusi. Pri tome se zaboravljaju ciljevi zaraćenih strana. Zaboravlja se da je Njemačka htjela uništiti „niže“ nacije, a SSSR se borio za opstanak. U tom smislu film „Naše majke, naši očevi“ pokazao je da njemačka nacija još uvijek nije doživjela iskupljenje.