Dobar život KGB agenta u Londonu

Jurij Kobaladze danas vodi emisiju na radio stanici Eho Moskve. Fotografija: ITAR-TASS.

Jurij Kobaladze danas vodi emisiju na radio stanici Eho Moskve. Fotografija: ITAR-TASS.

Do pojave Anne Chapman, najpoznatiji špijun bio je Jurij Kobaladze. Nekoliko godina on je vodio press ured Vanjske obavještajne službe. Iako je nedavno napustio špijunažu Kobaladze se često sjeća svojih dana kao špijuna.

Smatram se velikim srećkovićem. Od rođenja sam bio sretne ruke - i u obitelji i sa svojom djecom, s prijateljima i u poslu. Doduše moja se majka onesvijestila kada je čula da sam otišao raditi za KGB. Plakala je i ridala i preklinjala me da ne idem. Imala je užasne uspomene iz doba represije 1930. godina kada je njen otac, moj djed, odvođen na ispitivanja. Kao oficir u službi cara prije Revolucije, kasnije je služio sovjetskom režimu lojalno i časno. Ali naravno, kada sam napustio Tbilisi i otišao u Moskvu nisam imao pojma da bih mogao raditi u KGB-u. Moja je želja bila upisati MGIMO [Moskovski državni institut međunarodnih odnosa], postati veleposlanik u bijeloj pukovničkoj odori sa zlatnom dugmadi i pijuckati šampanjac.

Jesu li vas regrutirali kao špijuna čim ste upisali MGIMO?

Sve se dogodilo kada sam već radio u TASS-u. Ništa slično nisu mi ponudili dok sam studirao. Pretpostavljam da su si uzeli malo vremena zbog moje velike jezičine... Nakon MGIMO-a, zaposlili su me u TASS-u gdje je jedan obavještajni časnik čekao da ode na zadatak u inozemstvo gdje bi radio na tajnom zadatku kao novinar. On je bio taj koji mi je predložio da krenem njegovim stopama. Nisam odbio i već 1972. studirao sam na obavještajnoj školi. Od tamo sam otišao ravno u treći (Engleski) odjel Prve glavne administracije KGB-a. 

Kada je vaša žena saznala da je vaš posao novinara bio samo paravan i da ste u stvarnosti branili Majku domovinu?

Rekao sam joj prije nego što smo se vjenčali, ali nakon toga trudio sam se Alu što manje upoznavati sa svojim poslom. Samo jednom sam je u životu pitao da mi pomogne u nečemu što je imalo veze s obavještajnom službom. Vozili smo se satima po cijelom Londonu kako bi bili sigurni da nas nitko ne prati i na koncu stali pored telefonske govornice. Izdiktirao sam Ali broj, zamolio je da ga nazove i kaže osobi s druge strane kad i na koje mjesto da dođe. To je bilo sve. Kad se vratila u auto, izgledala je kao da će doživjeti infarkt - ruke su joj drhtale a lice joj se oblilo znojem. Nakon toga obećao sam samom sebi da to nikada neću ponoviti. Imao sam kolege koji su svojim ženama govorili doslovno sve. Zašto? Da bi im žene uvidjele kakvi su oni heroji i strepile nad njihovim životima? Kad je moja starija kći Katja imala 15, to je bilo nakon što smo se vratili iz Engleske, odvela je jednog dana svoju mlađu sestru Mananu u kupaonicu, pustila vodu da žena i ja ne čujemo i rekla glasnim šaptom: „Hoćeš da ti kažem jednu veliku tajnu? Tata je špijun!“ Manana je bila zaprepaštena, nije ništa niti sumnjala. 

Gdje ste savladali umijeće špijunaže?

 

Umijeće špijunaže nije se mnogo promijenilo posljednjih desetljeća. Metode i pristupi su isti, samo je tehnička oprema napredovala.

Jurij Kobaladze

Na Krasnoznamenom institutu KGB-a. Nismo studirali u Moskvi nego u nereprezentativnom seocetu kamo su nas tajno odvozili autobusom. Odnos prema studentima bio je human - nije bilo discipliniranja. Naprotiv, atmosfera je bila opuštena, zezali smo se, sprdali i igrali nogomet. Istovremeno, nismo zaboravljali na studij. Fokus je bio na stranim jezicima i posebnim disciplinama. Na primjer, kako ostaviti nešto na tajnom mjestu. Umijeće špijunaže nije se mnogo promijenilo posljednjih desetljeća. Metode i pristupi su isti, samo je tehnička oprema napredovala. U moje vrijeme agent bi ostavio poruku u duplji drveta ili ispod nakrivljenog panja pokraj ceste, danas oni komuniciraju pomoću ingenioznih elektroničkih uređaja. Mi smo obučavani kako da koristimo sve što je špijunaža izmislila do tad. Iako mi je, kada sam stigao u Englesku nekoliko godina kasnije, djelovalo kao da se naši „tajni“ izumi prodaju negdje u nekom specijalnom dućanu namijenjenom detektivima Scotland Yarda, sigurnosnim časnicima i ostalima koji se bave otkrivanjem tuđih tajni.

Jeste li ikad upoznali prebjega Vladimira Rezuna, poznatijeg kao Viktor Suvorov, pisca povijesnih bestselera?

Upoznao sam ga na međugradskoj vezi ranih 1990. kada sam vodio press ured Vanjske obavještajne službe. Oboje smo sudjelovali u tv-emisiji koja je emitirala debatu uživo između Moskve i Londona o Hladnom ratu. Nekoliko dana kasnije sekretarica je promolila glavu u moj ured i ispričavajući se rekla da je na telefonu čovjek koji traži da ga se predstavi kao izdajicu, propalicu i gada. Bio je to Rezun. Zahvalio mi je što nisam sve zgurao u isti koš, što sam razlučio izdaju koju je počinio Rezun od knjiga koje je pisao Suvorov. Tako nešto ipak nije zanemarivo. Gubili smo ideološku debatu godinama zbog vlastite gluposti. Do početka 1990. godina na Zapadu su ljudi već objavili brdo knjiga o ruskim špijunima koje su se prodavale u Europi i Americi. Najboljom je smatrana knjiga Olega Gordievskog i Christophera Andrewa. Ona se prodavala svugdje osim u SSSR-u. Tek godinama kasnije Evgenij Primakov odlučio je odgovoriti i ispričati sam svoju priču. Upravo su tada mnogi do tad tajni dokumenti objavljeni. I to je donijelo rezultate. Recimo, knjiga o kubanskoj krizi 1962. predstavljena je u Americi. Američki stručnjaci kasnije su nam dolazili i govorili da su od tada gledali na problem drugim očima. Zašto smo tako dugo morali kriti te dokumente? Što smo se bojali odati?

S druge strane, sovjetska propaganda nije bila poznata po tome da se baš okreće kako vjetar puše. Sjedili smo iza željezne zavjese toliko dugo da mislim da smo se počeli uljuljkivati u vlastite fantazije. Sjećam se sastanka 1970-ih godina na kojem su šefovi izvještavali o govoru Jurija Andropova u kojem je govorio kako raditi u zapadnoj Europi. U početku smo to uzeli vrlo ozbiljno, na koncu, bile su to upute s vrha KGB-a. Ali šest mjeseci kasnije u Londonu shvatio sam da je ili Andropov lud ili ja. Sve što je rekao bilo je promašeno, nije razumio baš ništa. Kao da su nas pripremali da izvjesimo crvenu zastavu na Big Ben. Isto je bilo i s Vladimirom Krjučkovim  [upraviteljem KGB-a od 1988. do 1991.], on je zaista vjerovao da je SSSR učinio dobro što je poslao trupe u Afganistan. I tek kad su se naši ljudi počeli vraćati i pričati što se tamo stvarno događalo su oni na vlasti progledali. No do časa kad su oni potpuno shvatili situaciju, prošle su godine i godine i izgubili smo tisuće života.

Jeste li ikada napredovali u činovima brže nego što je bila procedura?

Jednom. Mislim da sam postao potpukovnik godinu dana prije nego što je bilo predviđeno.

Jeste li napravili intervju života?

Vaša ironija malo je promašena. Nakon studija u KGB-ovom Krasnoznamenom institutu vratio sam se u TASS na godinu i pol, potom prešao na nacionalni TV program i 1977. otišao u London kao dopisnik za Gosteleradio. Gotovo godinu dana radio sam kao kamerman za Borisa Kaljagina, našeg tadašnjeg dopisnika u Britaniji. Boris i ja smo i danas prijatelji.

Jesu li Englezi otpočetka znali da ste špijun?

Nije bilo baš teško pogoditi. Sve što je trebalo napraviti bilo je usporediti moj radni raspored s Kaljaginovim, usporediti učestalost odlazaka u ambasadu, primijetiti određena ovlaštenja koja sam imao i mnoštvo kontakata u lokalnim krugovima. Mislim, zašto bi stalnozaposleni dopisnik imao toliko ogroman broj poznanika u svim sferama društva? Obavještajni časnik treba što više informanata - što više to bolje.

Bilo je i zabavnih epizoda. Kaljagin je dogovorio intervju s urednikom utjecajne novine, vrlo uglednim i obrazovanim čovjekom. Ja sam bio kamerman za vrijeme njihovog razgovora i trebao sam paziti na svjetlo, kameru i druge stvari. Stoga sam pitao Kaljagina prije intervjua da postavi pitanja koja su me zanimala. Boris se toliko zanio u razgovor da je potpuno zaboravio što sam ga zamolio. Što sad? Intervju je bio gotov i dok sam skupljao opremu za svjetlo pitao sam gosta usput: „G. Smith, što mislite o kinesko-američkim odnosima?“ „G. Smith“ me na trenutak pogledao, nacerio se i rekao: „Rusija je nepobjediva zemlja ako se čak i kamermani u njoj interesiraju za takva pitanja.“

Jedni od naših najboljih informanata bili su engleski novinari koji su pokrivali Britaniju. Znali su sve o svakome, sva moguća politička kretanja, skandale, intrige, saveze. Ironija je u tome da ovi veterani novinarstva nisu smatrali sovjetskim špijunima nas nego prave dopisnike. Mi bismo putovali neumorno cijelom zemljom u potrazi za informacijama, i onda se jednu noć zapili u pubovima s britanskim kolegama do jutra. Ukratko, kao pravi novinari. Pravi dopisnici pak živjeli su život londonskih dandija - slali su određeni broj izvještaja u Moskvu a ostalo vrijeme su se odmarali i gledali svoja posla.

Među tim engleskim novinarima imao sam neke prave prijatelje unatoč činjenici da godine od 1977. do 1984. kada sam bio stacioniran u Engleskoj nisu bile najlakše u smislu odnosa naše dvije zemlje. To su bile godine Margaret Thatcher, njenih nesuglasica s Amerikom, projektila uperenih prema „zlom carstvu“ i pozicioniranju sovjetskih trupa u Afganistanu. Svaki božji dan je bio tako napet.

S druge strane, problemi su često nicali ni iz čega. Nikada neću zaboraviti scenu s [kazališnim redateljem] Jurijem Ljubimovim kada su ga pozvali u London da postavi Zločin i kaznu. Uoči njegovog dolaska primili smo telegram da redatelja kazališta Na Taganke, poznatog po svojim anti-sovjetskim primjedbama, trebamo pažljivo promatrati. Jurij Ljubimov bio je zaista otvoren tip, nazivao je stvari svojim imenima. U veleposlanstvu se povela gorljiva debata o njemu. Što učiniti s ovim čovjekom koji je javno uvrijedio domovinu? Na kraju je donesena odluka da se u kazalište pošalje glasnik s porukom. Glasnik je trebao s Ljubimovom ozbiljno porazgovarati i zamoliti ga da dođe u veleposlanstvo „na razgovor“. Paša, kulturni ataše, izabran je za ovu zadaću, najtiši i najljubazniji mogući tip. Na dan premijere, cijela londonska krema je tamo u punom sjaju, novinari i fotografi tiskaju u garderobi, a Paša, užasno nervozan, prilazi Ljubimovu i teško pronalazi prave riječi „G. Ljubimov, g. veleposlanik bi vas želio vidjeti povodom nekih vaših izjava...“ Ljubimov ga prekine u pola rečenice i počne vikati da ga je cijela prostorija čula: „Poslali su agenta KGB-a ovdje! Prijeti mi represalijama!“ Do tada je Ljubimov već odlučio ostati na zapadu i ne vraćati se u Sovjetski Savez. Trebao mu je izgovor da napravi javni skandal i upravo ga je našao. Ništa bolje nije mogao poželjeti! Jadni Paša jedva je izjurio iz teatra... Zadnje što mu je uspio dobaciti u panici bilo je „Pazite, Jurij Petroviču, ako ima zločina, ima i kazne.“ Rečenicu su čuli engleski novinari i razvukli je po naslovnicama s odgovarajućim komentarima. Urednici su tvrdili da je jak stisak KGB-a maestru pod grlom. Tako se rađaju legende. Sve se odigralo pred mojim očima, ali „ured“ nije imao ništa s tim.

Koliko dugo ste radili u obavještajnoj službi?

 

Radio sam u obavještajnoj službi 32 godine i sada sam službeno u mirovini. Mogu za sebe reći da za to vrijeme nisam napravio ništa čega bih se morao sramiti.

Jurij Kobaladze

Radio sam 32 godine i sada sam službeno u mirovini. Mogu za sebe reći da za to vrijeme nisam napravio ništa čega bih se morao sramiti. S druge strane, nisam bio odgovoran za nikakve velike poduhvate, nisam ukrao nijedan tajni nuklearni podatak, no radio sam posao koji sam imao predano i lojalno. Kao što sam rekao, moj posao mi je omogućio da upoznam ljude koje inače nikada ne bih upoznao - ljude koji su postali moji prijatelji.

Jednom sam išao u Covent Garden snimiti intervju s velikim Lucianom Pavarottijem. Sjećam se da sam se probijao kroz gomilu obožavatelja do njegove garderobe. Istresao sam svoja pripremljena pitanja i gotovo izašao. Rekao sam u najboljoj namjeri da nažalost nemam puno vremena. Pavarotti je rekao „U čemu je problem? Nastavimo. “ Iznenađen vlastitom drskošću pozvao sam maestra u Udrugu stranih novinara gdje sam bio član uprave. I Pavarotti je došao! Štoviše, dao nam je gomilu intervjua, pili smo šampanjac itd.

Znate, pet godina sam bio voditelj restorana naše Udruge a vodio sam i klub ljubitelja vina. Tijekom mojih godina u Engleskoj uspio sam temeljito se posvetiti toj stvari. Nostalgičan sam kad se sjetim Engleske. Metodom prirodne selekcije došao sam do zaključka da nema ničeg boljeg od 16-godišnjeg Scottish Lagavulina, kojeg sam prvi put probao u Engleskoj. Kasnije, 1990-ih u Moskvi, svi su se odjednom zainteresirali za viskije i mene se redovito pozivalo kao eksperta. Vrhunac moje „karijere“ bio je nastup na nacionalnoj televiziji gdje su tražili da prepoznam tri različite vrste pića prema mirisu i okusu. U drugoj čaši bilo je neko obično piće, Johnnie Walker Red Label mislio sam, i bio u pravu. U treću čašu stavili su nešto za što sam mislio da je single-malt viski  Nisam znao kojeg imena. Ali znao sam da je nečim razrijeđen. Ispostavilo se da su tehničari malo gucnuli dok su čekali početak emitiranja i nadoknadili razliku običnom vodom. Kad se to otkrilo, profesionalni barmen koji je sudio natjecanje skinuo mi je kapu. Rekao je da u cijeloj svojoj 40-godišnjoj karijeri nije sreo čovjeka koji je nakon jednog gutljaja prepoznao razrijeđeno piće. To je potvrdilo moju reputaciju kao velikog poznavatelja viskija ali sve to dugujem, kao što sam rekao, običnim odlascima u londonske pubove.

Da završim ovu priču s poznatim osobama, ispričat ću vam još jednu zabavnu epizodu - kako sam jednom skoro uspio pojesti sve pred nosom Mihajlu Gorbačovu i Georgu Bushu. To se dogodilo u Washingtonu na Sovjetsko-američkom summitu. Nakon pregovora, Gorbačov i Bush održali su press konferenciju. Prije nego što smo dočekali kraj konferencije, prijatelj i ja otišli smo pogledati ima li negdje što za pojesti. Bili smo proždrljivi. Naš istančani osjet mirisa odveo nas je do sobe gdje je bio postavljen buffet. Naivno sam zaključio da su stolovi postavljeni za novinare i bez čekanja ostalih predložio sam da navalimo. Nismo završili ni s predjelom kada su se vrata otvorila i na njima su se pojavili Gorbačov i Bush. Ugledali su nas... nastupila je duga pauza... Odglumio sam da sam vino natočio za njih, uzeo si slobodu da preporučim jela koja sam probao i užurbano izašao. Mihail Gorbačov i George Bush počeli su raspravljati o rezultatima svog sastanka. Čini se da Bush nikada nije saznao tko su bila ta dva Rusa koja su malo založila za predsjednikovim stolom.