Urnebesni stereotipi koje su Rusi stvorili o sebi

Svi smo mi ostavljeni na milost i nemilost vlastitim stereotipima. Kad se radi o Rusiji i stereotipima koje drugi imaju o njima, prvo nam pada na pamet misteriozna „Ruska duša“. No sam koncept previše je metafizički a i ruska „duševnost“ ne može se baš jednostavno definirati pa to uglavnom ne polazi za rukom niti samim Rusima. S druge strane, velik je broj lokalnih stereotipa, koji će poslužiti kao inspiracija mnogim vicevima, karikaturama i šalama.

Dugogodišnji favorit ruskih šala ruska je baka ili babuška. Ona se pojavljuje u mnogim izdanjima, skromna je, smjerna i uvijek na pomoć obitelji te provodi mnogo vremena puneći trbuščiće svojih unučića. No ponekad babuška pokaže i iznenađujući stupanj domišljatosti i prepredenosti.

Rusi vole citirati pjesnika Njekrasova koji je rekao: “Ruska žena zaustavit će konja u galopu i skočiti u kuću u plamenu.” I zaista, ruske šale vrlo često uključuju predanu i posvećenu ženu od akcije, koja uzdržava obitelj i drži sve konce u kući. Njihovi muškarci u vicevima i karikaturama često su bespomoćni i besposleni. Komičan efekt dolazi od prikaza dominantne (često i veličinom) dame i njenog priprostog ( i slabašnog) muža.

Ako se vratimo babuškama, jedna od najpopularnijih ruskih dama je Baba Jaga, (anti)heroina dječjih bajki. Baba Jagu ne bismo opisali baš kao vješticu no činjenica je da živi u drvenoj kolibi na rubu šume i katkada pojede kakvo zločesto dijete. Pogrešno bi bilo ipak Baba Jagu smatrati oličenjem zla. Baba Jaga zna biti i dobro raspoložena i smirena, pa čak i voljna pružiti savjet mlađoj generaciji. U bajkama često je ona ta koja pomaže glavnom junaku razriješiti konflikt.

No to su bajke, u stvarnosti Rusi pak pokušavaju potpuno izbjeći konflikte. A najjednostavniji način da izbjegnete konflikt je uopće ne komunicirati. Tako mnogi koji dođu u Moskvu prvi put primjećuju da Rusi (ili barem moskovljani) nisu skloni osmjehivanju. A čemu se smješkati? U jurnjavi od mjesta do mjesta, pritisnuti svojim problemima, nemaju ni trenutka mira!

Rusi mogu djelovati posebno negostoljubivo u kratkim i hladnim zimskim danima, kada se svi trude doći od kuće do posla još brže. Rašireno je vjerovanje, nažalost, da Rusi uopće nisu komunikativni (barem ne kada vas sretnu prvi put). Uglavnom i neće pokušati uvući strance u zanimljive razgovore ili flertovati u javnom prijevozu.

Sam javni prijevoz priča je za sebe. Uvijek je gužva, a oni koji putuju doba najveće gužve, sretni su ako uopće uđu i potom se voze nagurani kao u konzervi sardina. U ostala doba dana vlada neprestana borba za sjedala. Natpisi označavaju da su određena mjesta namijenjena invalidima, starijim osobama i majkama s djecom, no u stvarnosti oni će imati najmanju šansu za ta mjesta – u pravilu se na njima meškolje muškarci koje je uhvatio drijemež ili tinejdžeri koji su se baš malo opružili.

Prijevoz nas vodi do drugog neprestanog predmeta sprdnje u Rusiji – loših cesta i korumpiranih policajaca. To su dvije daleko najpopularnije teme. Svi se vole zezati na račun policije, pogotovo na račun kreativnog nadahnuća koje ih obuzme kad trebaju globiti vozače. Policajčeva zviždaljka i crno bijela palica zaista su njihovo žezlo i kraljevska kugla. Nije im, međutim, strano čučati u grmlju pored autoputa a neki se čak i preoblače u starice ne bi li nedužne motoriste na smrt prepali.

„Gle kako je lijepo!” uzvikuje dijete na ovoj slici koje gleda mračnu industrijsku zonu kroz prozor zagušljivog prigradskog grada. Ovdje imamo i neke vrlo živopisne karaktere: umne dame u poodmaklim godinama, zaposlenika istraživačkog instituta s izlizanom aktovkom, žalosnog djedicu, već ostarjelog mamlaza s pivom u ruci. Općenito uzevši, Rusi su prilično samokritični i ne boje se šala na vlastiti račun. Neki vam i neće oprostiti toliku ironiju. No njihova će ljutnja potrajati tek do sljedećeg tuluma, gdje će vam oprostiti, ljubiti vas do smrti i počastiti vas nečim lijepim.