Pionirski kampovi još uvijek popularni među djecom

U Sovjetskom Savezu najveća nagrada za svakog učenika bio je odlazak u pionirski kamp, na sunčane obale mora. To je, međutim, bilo skupo i teško izvedivo, pa je većina odlazila u kampove u blizini, u obližnju šumu ili na obale rijeke. Pionirske kampove najkraće možemo opisati kao dječja odmarališta u kojima je organiziran aktivan zabavni i zdravstveni program.

U kampovima je vladala gotovo vojnička disciplina. Sve se odvijalo po rasporedu: ustajanje, doručak, ručak, zabava, večera, povečerje i spavanje. Ljeti su postojale tri smjene, svaka po tri tjedna. Djeca su uglavnom u kampovima provodila po jednu smjenu, no neka su ostajala i čitavo ljeto. Osamdesetih godina u Sovjetskom Savezu bilo je preko četrdeset tisuća pionirskih kampova u kojima je ljetovalo oko deset milijuna učenika.

„Gotovo svakog ljeta odlazila sam u pionirski kamp u blizini Kislovodska“, priča umirovljenica Natalija. „Kad ne bih otišla u kamp, činilo mi se kao da ljeta nije ni bilo. Vrlo često smo išli na planinarenje. To nisu bile ozbiljne ekspedicije, penjali smo se na niže planine. U kampu se život odvijao po strogom rasporedu, ali mi djevojčice smo unatoč tome pronalazile način da tajno odemo u grad. Doduše, instruktori bi uvijek to saznali. Za kaznu smo ostajale u sobi dok ostali idu u diskoteku.“

Pionirska organizacija formalno više ne postoji, ali kampovi su preživjeli, i u njima se gotovo ništa nije promijenilo. Održale se i tradicija istih šala.

Tko je bar jednom ljetovao u pionirskom kampu sjeća se šale s pastom za zube. Njome su noću mazali sve u kampu. To je bila omiljena zabava. Dječaci su se prikradali u ženske sobe i djevojčicama mazali lice zubnom pastom. Budući da je pasta za zube hladna, žrtva će se odmah probuditi ako je istisnete direktno na lice. Zato je postojalo nepisano pravilo da tubu s pastom najprije treba ugrijati uz tijelo. Ova šala se jednostavno i lakonski zvala „mazanje“. „Danas ćemo mazati djevojčice“, dogovarali su se dječaci, a žrtve bi govorile: „danas su nas mazali“.

„Ljetovala sam u dječjim kampovima pet godina za redom“, kaže studentica Viktorija. „Tamo je svaki dan bio isplaniran i pun različitih sadržaja. Odlazili smo u diskoteku, ili smo imali neki tematski dan, na primjer, „dan Neptuna“ ili „naopaki dan“, kada su se dječaci odjevali kao djevojčice, a djevojčice kao dječaci. Često smo se kartali ili igrali druge igre, a onaj tko izgubi morao je izvršavati razne neobične i smiješne zadatke. Recimo, morao je jednu te istu osobu petnaest puta upitati: 'Gdje je toalet?' ili pola dana nositi neki smiješni natpis. Instruktori su podržavali takve šale i podbadanja. Tko ne namjesti krevet ili ne uradi ono što se od njega traži mogao je očekivati da ga noću 'namažu', da mu sakriju šlape ili nešto slično.“

U svim kampovima tradicionalno se organizira takozvana „Kraljevska noć“. To je posljednja noć u smjeni. Te noći svi zamišljaju želje, opraštaju se od kampa, a ako je kamp na moru, izvodi se i čitav ritual opraštanja od mora. Mlađa djeca, uz malo lukavstva, brzo odlaze na spavanje. Te večeri jedno po jedno dijete prođe „stazom želja“, a onda mora šutjeti do jutra kako bi se želja ispunila. Naravno, u potpunoj tišini mališani brzo zaspu. Starija djeca ne spavaju cijelu noć. Gađaju se toalet-papirom, imitiraju jedni druge, zadirkuju one koji ipak zaspu. Instruktori se trude tu potpunu gungulu držati pod kontrolom, da se netko ne bi povrijedio ili ozbiljno naljutio.

„Trudili smo se djecu maksimalno angažirati i zabaviti“, kaže Ivan koji je radio kao pionirski instruktor dok je studirao na učiteljskom fakultetu. „Shvatio sam da im ne mogu zabraniti da nešto urade, nego se samo mogu dogovoriti s njima. Imao sam sreće jer su u mojoj grupi bila djeca uzrasta od 12 do 13 godina. U tom uzrastu više nisu tako tvrdoglavi kao mališani, a još nisu buntovni kao nešto stariji tinejdžeri. Zamolio sam ih da me ne dovode u neugodne situacije s upravom kampa a da ću im ja dozvoliti sve što mogu i maksimalno ih štititi.“

Dječji kamp socijalna je institucija koja ne donosi nikakav prihod. Danas takve kampove imaju samo velike tvrtke, ministarstva i druge državne institucije. Mnoge tvrtke s vremenom zatvaraju kampove jer im je isplativije djeci svojih zaposlenika platiti odmor u drugim kampovima nego cijelu godinu financirati svoj kamp i osoblje koje u njemu radi. Ljetovanja u pionirskim kampovima puna su upečatljivih doživljaja, pa zato i današnjoj djeci ostaju u sjećanju kao jedno od najljepših sjećanja iz djetinjstva.