Izvor: Rossijskaja gazeta
Još više začuđuje ta činjenica, koja govori u prilog da je Francuska po svojoj prilici nestala iz velike europske politike. Sarkozyju su prigovarali da je papučar Angele Merkel, a da se pozicija Pariza po pitanjima europske integracije i buduće zajedničke valute gotovo poistovjetila s njemačkom. No ipak je Francuska ostajala u centru rasprave – bivši predsjednik je pokazivao da zajedno s njemačkom kancelarkom drži kurs u odlučujućoj obnovi Europe. Holland je došao na vlast s namjerom da obrani onu koncepciju europskih preobrazbi koja se razlikuje od berlinske. U praksi je to izgledalo ovako: Parizu nije uspjelo pokrenuti ideje podsticanja ekonomskog rasta umjesto žestokih ekonomskih mjera, iako na jugu Europe ima dovoljno država koje bi se slagale s tim pristupom. Francuska se nije odvažila na to da postane lider antinjemačke opozicije. Kad se Berlin, ako ćemo suditi po odlučujućem djelovanju u odnosu na Cipar, ipak prihvatio sanacije eurozone, Pariz je prestao imati istaknuti položaj. To je jako neobično, ako se ima u vidu da je europska integracija francuski projekt per se za kojeg se uvijek držalo da povećava ulogu i prestiž Francuske u Europi i svijetu.
François Hollande je, prema podacima nedavno provedene ankete, za nepunih godinu nakon pobjede na izborima pobio rekord nepopularnosti u Petoj republici – njegovim djelovanjem nezadovoljno je 74% ispitanika. To je više od brojke neprijatelja koje je imao Nicolas Sarkozy na kraju svojeg petogodišnjeg mandata i od protivnika Charlesa de Gauella na vrhuncu burnih protesta iz 1968 godine.
Neuspjehe oko najvažnijih pitanja Holland pokušava kompenzirati aktivnom pozicijom u međunarodnim konfliktima. Upletanje u Mali, zahvaljujući kojem je uspostavljena vlast središnje vlade nad većinom područja koje su zauzeli islamisti je naišlo na široko odobravanje u Francuskoj. Čak i Hollandovi oponenti mu odaju dužno poštovanje. Međutim, ta akcija nije doprinijela promjeni u javnom mnijenju. Pariz zauzima najžešću poziciju i po pitanju Sirije – Holland zajedno s Davidom Cameronom inzistira na ukidanju embarga EU-a na oružje i aktivnoj vojnoj pomoći pobunjenicima. Ipak ostale su europske države pomalo nezainteresirane prema toj ideji. Pa čak i SAD sve više sumnjaju u one koje su isprva podržavali u Siriji.
Francuska se, dakle, našla u netipičnoj za sebe ulozi političke provincije. Lider europskih procesa je Njemačka, Velika Britanija najupečatljivije predstavlja alternativno gledište. Doduše, pariški sugovornici pozivaju da još uvijek nije vrijeme za paniku – ''njemački trenutak'' neće još dugo trajati, Berlin će kako god okreneš morati tražiti oslonac u Francuskoj, ako ne želi ''četvrtim reichom'' uplašiti čitavu Europu. To je opravdano mišljenje, no Francuska ipak mora imati jasniju i dosljedniju poziciju u odnosu na najvažnije europske probleme. To danas, na žalost, nije tako.
Izvor: Rossijskaja gazeta
To se sve tiče Rusije. Francuska je stari i tradicijski partner, posebni odnosi održavali su se u vrijeme careva, partija i predsjednika u raznim vremenima. A povijest Pete republike otvoreno svjedoči – Pariz ocjenjuje odnose s Moskvom kao važan element stabilnosti Starog svijeta i pozicioniranja Francuske kao velike i važne države. Upravo su to u Rusiji uvijek cijenili. No u uvjetima neizbježne fundamentalne transformacije Europe, Rusija i ostali vanjski partneri Francuske moraju znati na koji način Pariz vidi budućnost Europske unije te svoju ulogu u njoj. Ni jedna europska država, čak ni tako moćna kao što je Njemačka, ne može djelovati izvan zajedničkog europskog konteksta, ma kakav god on bio. I slobodno možemo reći, bez ikakve namjere da spletkarimo, Moskva je zainteresirana za to da Pariz vrati sebi ulogu jednog od bezuvjetnih lidera ujedinjene Europe. Drugim riječima, što ruski političari imaju više čvrstih uporišta u Europi, to je za njih situacija bolja.
Rusko-francuski odnosi su sad na raskrsnici, kao što je to, uostalom, slučaj i s čitavom Europom i svijetom. Očigledni ekonomski interes spaja se s idejno-političkim otuđivanjem. Ono je, prije svega, povezano s unutrašnjim procesima – i u Rusiji, i u Francuskoj. Obje države, svaka na svoj način, traže svoj novi identitet. To je nesumnjivo težak proces, pun različitih trzavica. Prije ili kasnije završit će postizanjem nekakvog javnog konsenzusa u jednoj i drugoj državi. Ono što je najvažije – ne gubiti jedno drugo u tom procesu.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
