Stručnjaci na tragu odgonetke tajne Djatlovljevog prijevoja

Izvor: The Dyatlov group/ Archive

Izvor: The Dyatlov group/ Archive

Anatolij Guščin, novinar iz Ekaterinburga, autor knjige Cijena Gasteina – devet života i Ubojstvo kod Planine mrtvaca, završio je redakciju svoje nove istrage kako je poginula na Sjevernom Uralu turistička grupa, koju je vodio Igor Djatlov u veljači 1959. godine.

Postojale su različite verzije, no nitko nije dao odgovor na glavno pitanje zbog čega su poginuli turisti. Polako je za tragediju na Djatlovljevom prijevoju saznao čitav svijet. Samo tijekom nekoliko posljednjih godina o njoj je bilo snimljeno par dokumentarnih filmova. Ni Hollywood se nije mogao suzdržati – nedavno je u kina došao triler Tajna Djatlovljevog prijevoja.

Mnogi autor koji se bave ovom temom, prema mišljenju Anatolija Guščina, samo je ''nepotrebno eksploatiraju'' te na taj način sebe i druge odvode od istine same priče.


View Larger Map

Vi zaista mislite da film i televizija samo smetaju pri otkrivanju cjelokupne istine pogibije studenata?

Anatolij Guščin: Ta ti ideja nerado pada na pamet dokgledaš film ili televizijske emisije. Pa autori tog filma imali su potpuno drugu zadaću – snimiti film koji će puniti blagajne diljem zemlje. Tajanstvena pogibija ljudi za njih je samo povod, materijal za radnju filma. Zbog toga je na kraju i ispao film strave. Bajka. Naravno, ne može se govoriti da nas taj film približava odgonetki tragedije. On nas jednoznačno udaljava od stvarnih događaja. Isti takav efekt imaju i televizijske emisije.

No nije isključeno da će na taj način oni koji snimaju takve filmove i emisije privući pažnju onih koji znaju odgonetku tragedije? Onih ljudi koji rade u tajnom arhivu?

Anatolij Guščin: Mislim da jedino taj put, rad u arhivu, može biti plodonosan. Sve ostalo je mlaćenje prazne slame.

Ali vi sudjelujete i u snimanju tevezijskih emisija. Zašto?

Anatolij Guščin: Da, sudjelovao sam. I svaki sam put, nakon što sam vidio što su na kraju napravili, negodovao i žalio što sam pristao na snimanje. Ni jedan televizijski kanal nije dosad pokazao ono što sam govorio. Sve su to samo neki čudnovati ulomci, fragmenti rečenica.


Izvor: The Dyatlov group/ Archive photo

Jedna od glavnih vaših verzija tog tragičnog slučaja je ona koja je povezana s raketom? U svojoj novoj knjizi upravo razvijate tu ideju?

Anatolij Guščin: Da. Ta raketna verzija nije povezana s osvajanjem svemira, nego s pokusima koje je vršila vojska. No to je bio nesretni slučaj, koji se dogodio prilikom neuspješnog isprobavanja nekakve bombe. Po svojoj prilici, neutronske bombe. 1959. godine već su se radili pokusi s tom bombom i da bi se ona isprobala lansirana je jedna malena raketa. Ona je trebala pasti u područje, koje je bilo unaprijed zacrtano, no dogodio se nekakav problem i ona je pala na sasvim drugo mjesto. Tako su nastradali ljudi koji su se slučajno našli na tom mjestu. Eto, to se dogodilo tog zlosretnog dana.

Do te pretpostavke došli ste proučavajući krivično djelo? Ako je istina to što tvrdite, zašto drugi, koji su ga također proučavali, nisu došli do takvih zaključaka?

Anatolij Guščin: Imate pravo, no ne drže se svi vojne verzije. Neki istraživači smatraju da je to bilo neuspješno lansiranje rakete s kozmodroma Bajkonur. No budući da je završio tako tragično, njega su stavili pod oznaku ''strogo provjerljivo''. No meni se čini da ta verzija ne objašnjava sve činjenice. Ako pažljivo gledate krivično djelo, bit će vam jasno da se radilo o vojnim pokusima. Za to ima jako puno indirektnih dokaza. No ono što je najvažnije, toj teoriji priklonili su se i mnogi sudionici tih događa, prije svega – istraživači i sudski medicinski vještaci. Njihova svjedočanstva puno su važnija od pukih izmišljotina.


Izvor: The Dyatlov group / Archive photo

Naprimjer?

Anatolij Guščin: Krajem devedesetih imao sam priliku družiti se s Genrietom Elisejevnom Makuškinom, svjedokinjom tih događaja. Ona je napravila ekspertizu Djatlovljevog šatora i prisustvovala medicinskom vještačenju. ''Dobro se sjećam'', govorila je, ''kad su skinuli odjeću s poginulih... odmah smo obratili pažnju da imaju nekakvu čudnovatu svijetlo-ljubičastu nijansu. Pitala sam Borisa: ''Ne čini li ti se da je koža nečim obrađena?''. On se složio. Kad se razotkrilo da jedna od studentica nema jezika, začudili smo se još više. ''Pa gdje je on mogao nestati'', upitala sam. Boris je slegnuo ramenima. Međutim, poslije je izrazio pretpostavku da ako se zaleđeni trup prevozio, onda je jezik, kao komadić leda, mogao jednostavno otpasti.

Ono što je ovdje važno – tko je i zašto prevozio trupove? A dokaze za to da su ih prevozili možemo pronaći i u drugim materijalima vještačenja. Naprimjer, na tijelima su bile ozljede zadobivene kako tijekom života tako i nakon smrti. To su ogrebotine. Kako su se one mogle pojaviti na mrtvacima? Zatim ono što je još zanimljivo: postoje ogrebotine, a krvi nema! Prema mišljenju Makuškine, tijela su bila oprana, eto zašto na njima nije bilo tragova krvi. Također, te su ogrebotine imale oblik kraste, odnosno počele su zacjeljivati. Ako je tako, onda postoje osnove da se pretpostavi da ljudi nisu odjednom umrli, nego kroz neko vrijeme nakon što se izvanredna situacija dogodila. Također, nisu mogli istovremeno poginuti, jer je troje od njih imalo ozbiljne ozljede dok su ostali bili čitavi.

No zar su to dokazi da je bomba uzrok pogibije?

Anatolij Guščin: Da, no indirektni. Obrađena odjeća govori o tome da se ona nekom kemijskom kiselinom dezinficirala. Zar nije tako? A zašto bi se to sve radilo, ako su ljudi, recimo, poginuli zbog snježne lavine?

Kakva je to bila bomba?

Anatolij Guščin: U danom slučaju to nije jako važno. Neutronska, vakuumska... Bili su svakakvi pokusi. Ta se tehnologija tad tek uvježbavala, pa su se takve stvari i događale.

A o čemu svjedoči radijacija na odjeći poginulih?

Anatolij Guščin: Razina je radijacije, koju su pronašli na odjeći nekih studenata, bila mala: samo dva puta više od dopuštene norme. No u planinama je razina radijacije uvijek viša nego u ravnici. Osim tog, nije daleko ni Nova Zemlja, moguće da je otamo radijacija. Tamo su se, kao što je poznato, vršili nuklearni pokusi. Zbog toga se ni dan-danas ne može živjeti na tom otoku. Mislim da radijacija na odjeći poginulih upravo najmanje govori da je bomba imala nuklearnu glavu. Eksplozija od koje su oni poginuli bila je drugačija. To je najvjerojatnije bila neutronska bomba.


Spomen na sovjetske studente koji su ubijeni u nesreći na Uralu. Izvor: Lori/ Legion Media

I zbog toga smatrate da se čitava stvar zataškavala?

 Anatolij Guščin: Ne samo zbog tog. Postoje i drugi razlozi koji nisu dopuštali da se čitava stvar učini javnom. Bilo koji pokus s novim oružjem 1959. godine bio je vojna tajna. Čini mi se da se tako dogodila tragedija na Uralu. Lansirali su bombu, koja nije pala na poligon na području Saran-Pulja, nego u blizini planine Otorten, gdje su se nalazili turisti. Oni su nastradali od te eksplozije, no ostali su živi. Kad su na mjesto nesreće stigli vojnici, shvatili su da se dogodila tragedija. Donesena je odluka – treba odvesti turiste s mjesta izvanredne situacije. Helikopterom su ih dopremili u vojne baze, koje su vršile pokuse s naoružanjem. Tamo su pregledavali nastradale. Rezultat nije pružao nikakve utjehe: postalo je jasno da turistima ne preostaje još puno na životu. Nisu ih mogli odvesti u bolnicu, budući da su bili nositelji državne tajne. A nitko ih nije mogao izliječiti. U međuvremenu su svi bili uzrujani oko nestanka Djatlovljeve skupine. Obitelji su tražili da se započne s potragama. Specijalne službe i vojska su imali vrlo složenu situaciju: što napraviti s nosiocima državne tajne? Kamo ih smjestiti? Predati roditeljima? Nije im odgovarala ni jedna varijanta. I to je ono što je najužasnije i najtragičnije u čitavoj priči. Zato što specijalnim službama nije preostalo ništa drugo nego da se oslobode od na smrt osuđenih turista... Upravo je takva logika događaja.

I evo za kraj još jedno svjedočanstvo. Jednom sam oko tog razgovarao s Valerijem Romanovim, nekadašnjim tajnikom pokrajinskog odbora Sverdlovske županije. Rekao sam mu do kojeg zaključka dolazim, a on je na to odgovorio sljedeće: ''To je bio nesretan slučaj: dečki se nisu našli na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Tamo su se vršili pokusi, pogodilo ih je i zbog tog su poginuli. O tome su mi govorili i stariji drugovi iz partije''.