Kozak koji je omogućio Rusiji da bude najveća

Jermak Timofejevič bio je kozački ataman koji je predvodio rusko osvajanje Sibirskog Kanata, tijekom kojega je i poginuo u noći između 5. i 6. kolovoza 1585. godine. Ovaj pohod utro je put za priključivanje Sibira Rusiji i na taj način joj omogućio da postane najveća zemlja na svijetu.

U 16. stoljeću ruski istraživači otkrili su prostrane teritorije istočno od Uralskih planina, gdje se nalazio tatarski Sibirski Kanat sa svojom prijestolnicom Kašljikom. Ove oblasti Rusi su zvali Sibir, a kasnije su tim imenom bili nazivani svi teritoriji iza Urala do Tihog oceana. (Administrativno gledano, današnji Sibir ne obuhvaća ruski Daleki Istok, tj. ne proteže se do oceana.)

Bogat krznom, ribom i rudama, Sibir je dugo privlačio ruske trgovce i zanatlije. Trgujući s lokalnim stanovništvom, tj. razmjenjujući razne proizvode za vrijedna krzna, Rusi su uspjeli da prodrijeti duboko u Sibir dobro ga upoznati. Među njima su bili i Stroganovi, trgovačka obitelj koja je skupim krznima snabdijevala carski dvor, za što su bili nagrađeni brojnim privilegijama. Car im je dao pravo da koriste zemlju iza Urala i dozvolio im da tamo izgrade utvrde.



Portret Jermaka Timofejeviča. Stavropoljski regionalni muzej likovnih umjetnosti. Nepoznati ruski umjetnik (kraj 17. stoljeća).

Odnosi između Rusije i Sibirskog Kanata postali su napeti kada je kan Kučum došao na vlast. Kanovi podanici su poduzimali pljačkaške napade na susjedna ruska sela, paleći ih i plijeneći stoku, dok su ljude odvodili u ropstvo. Kako bi obranili svoju zemlju od tatarskih upada Stroganovi su dobili dozvolu da organiziraju vlastitu vojsku. Tako je 1581. otpočeo vojni pohod na Sibir pod zapovjedništvom Jermaka Timofejeviča, iskusnog i hrabrog ratnika, cijenjenog među kozacima. Jermak je okupio 500 kozaka i krenuo u osvajanje Sibira.

Kozački ataman i njegovi ratnici morali su se izboriti s brojnim teškoćama i prije nego što su stupili na kanov teritorij. Kada je saznao da su Rusi prešli granicu njegovog kanata, Kučum je odmah sakupio vojsku. Njezina brojnost zabrinula je Jermaka, ali on se nije htio povući budući da je već bio došao blizu cilja. Bio je kraj listopada i sjeverni vjetar je najavljivao skori dolazak zime. U svakom trenutku Sibir je mogao postati klopka za ruske vojnike, tako da Jermakovi kozaci nisu imali izbora – odlučili su krenuti u napad na tatarsku prijestolnicu Kašljik.

Iako malobrojnija od Tatara, Jermakova vojska je posjedovala vatreno oružje i porazila je neprijatelja naoružanog lukovima i strijelama, kopljima i mačevima. Vidjevši da Rusi odnose pobjedu u ovoj bitci, kan Kučum je pobjegao iz svog grada prepuštajući ga sudbini.

Iako malobrojnija od Tatara, Jermakova vojska posjedovala je vatreno oružje i porazila je neprijatelja naoružanog lukovima i strijelama, kopljima i mačevima.

Poslije osvajanja Kašljika, Jermakovi kozaci spremali su se za povratak u domovinu noseći bogati plijen. Međutim, odlučili su poraženu Kučumovu hordu pripojiti Rusiji. Ostvarujući svoj cilj, Jermakova vojska istovremeno je i slabila. Bolesti i sukobi s Tatarima nanijeli su nenadoknadive gubitke kozačkim snagama. Sve dok su imali dovoljno baruta i olova oni su se mogli uspješno boriti protiv brojčano nadmoćnog protivnika. Ipak, ubrzo pošto su potrošili gotovo čitavo streljivo, izgubili su glavnu prednost nad slabije naoružanim neprijateljem. Jermak je u Moskvu poslao glasnika koji je caru javio da je sibirska prijestolnica osvojena i da je za konačni obračun s Kučumovom vojskom kozacima potrebno dopremiti pomoć u hrani i streljivu. Međutim, kako pomoć nije brzo stigla, postalo je opasno ostati u Kašljiku. Konačno, u očajničkom pokušaju da popuni zalihe hrane, Jermak je krenuo u svoju posljednju bitku. Jedne noći Tatari su napali desetkovane kozake i u toj borbi ruski osvajač Sibira je poginuo.

Poslije smrti svog atamana kozaci su odlučili vratiti se u Rusiju. Od 500 kozaka koji su s Jermakom stigli u Sibir kući se vratilo svega 90. Nisu ni slutili da se pomoć koju su prethodno tražili ubrzano približavala Kašljiku.

Postoji veliki broj narodnih pjesama i priča o Jermaku. Uspomena na njega bila je očuvana i među Rusima i među lokalnim sibirskim plemenima. Okupljajući se na zajedničkim svetkovinama, stanovnici dalekih sela pjevali su ruske i tatarske pjesme o njegovim podvizima. Uz tužne pjesme su plakali, a uz šaljive se grohotom smijali. Ovi običaji njegovali su se i tri stoljeća poslije pogibije slavnog atamana koji je „prenio“ teritorij Rusije preko Urala i tako joj omogućio da postane najveća zemlja na svijetu.