Stručnjaci po narudžbi

Danas ruski studenti imaju puno više mogućnosti upoznati buduće poslodavce, nego što je to nekada bilo. Nezadovoljne sadržajem nastavnog programa, korporacije su same došle na sveučilišta kako bi sebi pripremile kadrove.

Za Kirila Voronova, studenta četvrte godine osnovnih studija Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Viša škola ekonomije“ (VŠE), problem zaposlenja po završetku studija praktički ne postoji – on će gotovo sigurno biti primljen u tvrtku „velike četvorke“ PricewaterhouseCoopers (PwC), u kojoj je trenutno na praksi. Stručnjaci ove savjetodavne tvrtke drže predavanja na VŠE-u, a jedan od važnijih razloga zbog kojih su „preraspoređeni“ u prosvjetu upravo je priprema kadrovskih rezervi tvrtke. Pored VŠE-a, tvrtka PwC ima svoju katedru i na Financijskom sveučilištu pri Vladi Ruske Federacije.

U stvaranju vlastitih kadrova ne zaostaju ni domaće tvrtke. Tatjanu Sorokinu, projektnu analitičarku Gazprombanke, poslodavac je primijetio još dok je bila na studiju. Kao studentica Moskovskog državnog instituta za međunarodne odnose (MGIMO), dobila je stipendiju od Gazprombanke, gdje je zatim odlazila na praksu, da bi joj 2009. godine ponudili stalno radno mjesto. Današnji diplomci ovog instituta još lakše dobivaju posao u Gazprombanci, budući da je ova banka osnovala i svoju katedru „Ekonomija i bankarstvo“ pri Međunarodnom institutu za energetiku, politiku i diplomaciju MGIMO-a. Osim redovnih i gostujućih predavača, u ovoj visokoškolskoj ustanovi predavanja drže i vrhunski menadžeri banke.

Sve je više primjera suradnje između najrazličitijih sveučilišta i poslodavaca, tako da prilikom izbora fakulteta, svakako treba gledati za koje tvrtke se na njima stvaraju kadrovi.

Za sebe i za konkurente

Kako tvrtke ulaze u visoke škole? Rijetko tko odmah otvara vlastitu katedru. Prema riječima Nikite Rakova, stručnjaka PwC-a za rad s visokoškolskim ustanovama, za njegovu tvrtku je osnivanje vlastitih katedri bio nastavak suradnje započete nekoliko godina ranije, kada su savjetnici i revizori PwC-a počeli držati specijalističke kolegije. Zatim su sve te kolegije jednostavno objedinili u jednu katedru. Zanimljivo je da na istim fakultetima, pored PwC-a, svoje katedre imaju i njihovi neposredni konkurenti iz „velike četvorke“. Na primjer, na VŠE-u, svoje katedre imaju i Erst & Young i KPMG. Stručnjaci konkurentnih tvrtki drže predavanja istim studentima, ali tako da se njihovi kolegiji razlikuju po tematici. Za revizorskim tvrtkama ne zaostaju ni velike informatičke tvrtke, premda su, prema mišljenju stručnjaka, domaće „start up“ informatičke tvrtke tek nedavno dostigle razinu na kojoj mogu sebi dozvoliti ovakav način stvaranja kadrova.

„Praktično iskustvo u izradi softvera drugome može prenijeti samo onaj tko se i u praksi time bavi“, tvrdi Aleksandar Tormasov, šef odjela za usmjeravanje znanstvenih istraživanja Parallels, profesor Moskovskog fizičko-tehničkog instituta (MFTI) i šef katedre za ovo područje. „Zbog toga, mi pružamo mogućnost našim stručnjacima da drže predavanja s tim da im nadoplaćujemo razliku u plaći, a i same studente angažiramo u praktičnom radu. Studenti informatike obično zarađuju džeparac tako što održavaju računala u poduzećima, a potom se i po završetku studija nastavljaju time baviti, jer su već izgubili dragocjeno vrijeme na posao koji je manje kvalificiran od izrade softvera. Mi im nudimo znanstveno-istraživački rad na temelju suvremenih tehnologija i nadoplaćujemo im stipendiju do iznosa od 24 tisuće rubalja ($820) mjesečno, što je otprilike iznos koji bi mogli zaraditi kao početnici u održavanju računala. Dodatni faktor koji primorava dolazak poslodavaca na sveučilišta je prevođenje mnogih nastavnih programa na dvostupanjski sustav koji se sastoji od osnovnih studija i magisterija.“

„Pokazalo se da nitko nije bio spreman za takve promjene: ni sveučilišna administracija, ni predavači, ni studenti, pa čak ni njihovi potencijalni poslodavci“, komentira Vadim Saralidze. „Poslije osnovnih studija, diplomac bi zapravo trebao biti stručnjak s visokim obrazovanjem, a on još uvijek nije stručno osposobljen i ne posjeduje odgovarajuća znanja i iskustva.“ S druge strane, podjela programa na dva stupnja daje poslodavcima veće mogućnosti za manevar, pa su mnogi od njih počeli osnivati vlastite magisterije.

Tvrtka plaća

Tvrtka snosi određene troškove pri ulaganju novca u stvaranje vlastitih katedri ili korporacijskih sveučilišta pa čak i kada upućuje dobro plaćenog stručnjaka na održavanje predavanja studentima. U načelu, povrat uloženih sredstava trebaju osigurati sami studenti, na primjer, tako što potpisuju obvezu odrađivanja nekoliko godina u tvrtci koja se brine o njima. Međutim, u praksi, mnoge tvrtke ne postavljaju takve zahtjeve. „Mi ne postavljamo uvjet da svaki student nakon obuke mora raditi u Jandeksu, ali opet, većina njih dolazi raditi kod nas. Ostali nalaze zanimljiv posao u drugim tvrtkama, što doprinosi razvoju ruskog interneta u cjelini. Iz ovog razloga, mi smatramo da su naši programi višestruko isplativi“, kaže Artjom Babenko, rukovoditelj grupe „Škole analize Jandeksovih podataka“.

Sredstva utrošena na slične projekte za velike tvrtke zaista su neznatna. Samo LUKOIL je 2010. godine isplatio preko 90 milijuna rubalja kao pomoć visokoškolskim ustanovama. Stručnjaci su najčešće zadovoljni sveučilišnom plaćom, tako da im tvrtke ne nadoplaćuju razliku. Aleksandar Ivljev, ovlašteni partner tvrtke Ernst & Young za Rusiju, po pitanju povrata sredstava, primjećuje da studenti, čak i ako se poslije stečenog kvalitetnog obrazovanja ne zaposle u tvrtci koja im je pomogla u školovanju, ipak jednoga dana mogu postati njezini klijenti. Sve u svemu, tvrtkama ne smeta što kadrovsku rezervu ne stvaraju samo za sebe, nego i za konkurente.

Nesamostalne visokoškolske ustanove

Očito je da postojanje temelja za praksu i perspektive za zapošljavanje donosi visokoškolskoj ustanovi sve veću prednost i konkurentnost. „Početak prakse nam uvijek zadaje strašne glavobolje“, priča Andrej Semjonov, kurator kolegija komercijalnog sveučilišta koji nema svoj komercijalni temelj. „Ako student sam pronađe neku tvrtku u kojoj mu praksa zaista može biti od koristi, a tim više ako se kasnije može u njoj i zaposliti, onda se može reći da ima sreće. Ako ne može sam nešto pronaći, mi ga, naravno, šaljemo nekamo, međutim, to su uvijek tvrtke koje nemaju perspektivu što se tiče napredovanja u karijeri. Moj stariji sin ove godine upisuje fakultet i za mene je glavni uvjet da to ne bude fakultet koji će završiti, a poslije neće znati što s diplomom.“

Po mišljenju Dmitrija Jendovickog, predsjednika Vijeća rektora visokoškolskih ustanova Voronješke oblasti i rektora Voronješkog sveučilišta (VGU), sveučilišta koja nisu uspjela privući poslodavce i uključiti ih u obrazovni proces, uskoro će se početi zatvarati. „Postoje tri osnovna kriterija za ocjenu djelatnosti sveučilišta“, priča Dmitrij Jendovicki. „Prvo, za upis treba biti dovoljna srednja ocjena na prijemnom – to je razina koju maturanti najviše cijene. Drugo, u samom obrazovnom procesu bitni su: kvaliteta obrazovanja, stupanj raznovrsnosti obrazovnih programa i količina realiziranih inovativnih projekata. I treće, po završetku studija, bitno je koliko se takva struka danas traži. Na sva tri kriterija djelatnosti visokoškolske ustanove utječe stupanj integriranosti poslovnih krugova u njezin obrazovni proces. Sveučilišta koja s poslovnim krugovima nisu vezana zajedničkim ozbiljnim projektima, postupno će biti integrirana u najveća sveučilišta našeg obrazovnog sustava.“