PricewaterhouseCoopers (PwC), jedna od savjetodavnih tvrtki „velike četvorke“, ima odjele na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu „Viša škola ekonomije“ i Financijskom sveučilištu Vlade Ruske Federacije. Izvor: Komersant.
Danas ruski studenti imaju puno više mogućnosti upoznati buduće poslodavce, nego što je to nekada bilo. Nezadovoljne sadržajem
nastavnog programa, korporacije su same došle na sveučilišta kako bi sebi
pripremile kadrove.
Za Kirila Voronova, studenta četvrte godine osnovnih studija Nacionalnog
istraživačkog sveučilišta „Viša škola ekonomije“ (VŠE), problem
zaposlenja po završetku studija praktički ne postoji – on će gotovo
sigurno biti primljen u tvrtku „velike četvorke“
PricewaterhouseCoopers (PwC), u kojoj je trenutno na praksi. Stručnjaci
ove savjetodavne tvrtke drže predavanja na VŠE-u, a jedan od važnijih
razloga zbog kojih su „preraspoređeni“ u prosvjetu upravo je priprema
kadrovskih rezervi tvrtke. Pored VŠE-a, tvrtka PwC ima svoju katedru
i na Financijskom sveučilištu pri Vladi Ruske Federacije.
U stvaranju vlastitih kadrova ne zaostaju ni domaće tvrtke. Tatjanu
Sorokinu, projektnu analitičarku Gazprombanke, poslodavac je primijetio
još dok je bila na studiju. Kao studentica Moskovskog državnog instituta
za međunarodne odnose (MGIMO), dobila je stipendiju od Gazprombanke, gdje
je zatim odlazila na praksu, da bi joj 2009. godine ponudili stalno
radno mjesto. Današnji diplomci ovog instituta još lakše dobivaju posao u
Gazprombanci, budući da je ova banka osnovala i svoju
katedru „Ekonomija i bankarstvo“ pri Međunarodnom institutu za
energetiku, politiku i diplomaciju MGIMO-a. Osim redovnih i gostujućih
predavača, u ovoj visokoškolskoj ustanovi predavanja drže i vrhunski
menadžeri banke.
Sve je više primjera suradnje između najrazličitijih sveučilišta i
poslodavaca, tako da prilikom izbora fakulteta, svakako treba gledati za
koje tvrtke se na njima stvaraju kadrovi.
Za sebe i za konkurente
Kako tvrtke ulaze u visoke škole? Rijetko tko odmah otvara vlastitu
katedru. Prema riječima Nikite Rakova, stručnjaka PwC-a za rad s
visokoškolskim ustanovama, za njegovu tvrtku je osnivanje vlastitih
katedri bio nastavak suradnje započete nekoliko godina ranije, kada su savjetnici i revizori PwC-a počeli držati specijalističke kolegije. Zatim
su sve te kolegije jednostavno objedinili u jednu katedru. Zanimljivo
je da na istim fakultetima, pored PwC-a, svoje katedre imaju i njihovi
neposredni konkurenti iz „velike četvorke“. Na primjer, na VŠE-u, svoje
katedre imaju i Erst & Young i KPMG. Stručnjaci konkurentnih
tvrtki drže predavanja istim studentima, ali tako da se njihovi kolegiji razlikuju po tematici. Za revizorskim tvrtkama ne zaostaju ni
velike informatičke tvrtke, premda su, prema mišljenju stručnjaka, domaće „start up“ informatičke tvrtke tek nedavno dostigle razinu na kojoj mogu sebi dozvoliti ovakav način stvaranja kadrova.
„Praktično iskustvo u izradi softvera drugome može prenijeti samo onaj
tko se i u praksi time bavi“, tvrdi Aleksandar Tormasov, šef odjela za
usmjeravanje znanstvenih istraživanja Parallels, profesor Moskovskog
fizičko-tehničkog instituta (MFTI) i šef katedre za ovo područje. „Zbog
toga, mi pružamo mogućnost našim stručnjacima da drže predavanja s tim da im nadoplaćujemo razliku u plaći, a i same studente angažiramo u
praktičnom radu. Studenti informatike obično zarađuju džeparac tako što
održavaju računala u poduzećima, a potom se i po završetku studija nastavljaju
time baviti, jer su već izgubili dragocjeno vrijeme na posao koji je
manje kvalificiran od izrade softvera. Mi im nudimo znanstveno-istraživački rad na temelju suvremenih tehnologija i nadoplaćujemo im
stipendiju do iznosa od 24 tisuće rubalja ($820)
mjesečno, što je otprilike iznos koji bi mogli zaraditi kao
početnici u održavanju računala. Dodatni faktor koji primorava
dolazak poslodavaca na sveučilišta je prevođenje mnogih nastavnih
programa na dvostupanjski sustav koji se sastoji od osnovnih studija i
magisterija.“
„Pokazalo se da nitko nije bio spreman za takve promjene: ni sveučilišna administracija, ni predavači, ni studenti, pa čak ni
njihovi potencijalni poslodavci“, komentira Vadim Saralidze. „Poslije
osnovnih studija, diplomac bi zapravo trebao biti stručnjak s
visokim obrazovanjem, a on još uvijek nije stručno osposobljen i ne
posjeduje odgovarajuća znanja i iskustva.“ S druge strane, podjela
programa na dva stupnja daje poslodavcima veće mogućnosti za manevar, pa
su mnogi od njih počeli osnivati vlastite magisterije.
Tvrtka plaća
Tvrtka snosi određene troškove pri ulaganju novca u stvaranje vlastitih katedri ili korporacijskih sveučilišta pa čak i kada
upućuje dobro plaćenog stručnjaka na održavanje predavanja studentima. U načelu, povrat uloženih sredstava trebaju osigurati sami studenti,
na primjer, tako što potpisuju obvezu odrađivanja nekoliko godina u
tvrtci koja se brine o njima. Međutim, u praksi, mnoge tvrtke ne
postavljaju takve zahtjeve. „Mi ne postavljamo uvjet da svaki student nakon obuke mora raditi u Jandeksu, ali opet, većina njih dolazi raditi kod nas. Ostali nalaze zanimljiv posao u drugim tvrtkama, što
doprinosi razvoju ruskog interneta u cjelini. Iz ovog razloga, mi smatramo da su
naši programi višestruko isplativi“, kaže Artjom Babenko, rukovoditelj
grupe „Škole analize Jandeksovih podataka“.
Sredstva utrošena na slične projekte za velike tvrtke zaista
su neznatna. Samo LUKOIL je 2010. godine isplatio preko 90 milijuna rubalja kao pomoć visokoškolskim ustanovama. Stručnjaci
su najčešće zadovoljni sveučilišnom plaćom, tako da im tvrtke ne nadoplaćuju
razliku. Aleksandar Ivljev, ovlašteni partner tvrtke Ernst &
Young za Rusiju, po pitanju povrata sredstava, primjećuje da studenti,
čak i ako se poslije stečenog kvalitetnog obrazovanja ne zaposle u tvrtci koja im je pomogla u školovanju, ipak jednoga dana mogu postati njezini klijenti. Sve u svemu, tvrtkama ne smeta što kadrovsku
rezervu ne stvaraju samo za sebe, nego i za konkurente.
Nesamostalne visokoškolske ustanove
Očito je da postojanje temelja za praksu i perspektive za zapošljavanje
donosi visokoškolskoj ustanovi sve veću prednost i konkurentnost.
„Početak prakse nam uvijek zadaje strašne glavobolje“, priča Andrej
Semjonov, kurator kolegija komercijalnog sveučilišta koji nema svoj
komercijalni temelj. „Ako student sam pronađe neku tvrtku u kojoj mu praksa
zaista može biti od koristi, a tim više ako se kasnije može u njoj i zaposliti, onda se može reći da ima sreće. Ako ne može sam nešto pronaći, mi ga, naravno, šaljemo nekamo, međutim, to su uvijek tvrtke koje
nemaju perspektivu što se tiče napredovanja u karijeri. Moj stariji sin
ove godine upisuje fakultet i za mene je glavni uvjet da to ne bude
fakultet koji će završiti, a poslije neće znati što s diplomom.“
Po mišljenju Dmitrija Jendovickog, predsjednika Vijeća rektora
visokoškolskih ustanova Voronješke oblasti i rektora Voronješkog sveučilišta (VGU), sveučilišta koja nisu uspjela privući poslodavce i
uključiti ih u obrazovni proces, uskoro će se početi zatvarati. „Postoje tri
osnovna kriterija za ocjenu djelatnosti sveučilišta“, priča Dmitrij
Jendovicki. „Prvo, za upis treba biti dovoljna srednja ocjena na
prijemnom – to je razina koju maturanti najviše cijene. Drugo, u
samom obrazovnom procesu bitni su: kvaliteta obrazovanja, stupanj
raznovrsnosti obrazovnih programa i količina realiziranih inovativnih
projekata. I treće, po završetku studija, bitno je koliko se takva struka
danas traži. Na sva tri kriterija djelatnosti visokoškolske ustanove
utječe stupanj integriranosti poslovnih krugova u njezin obrazovni proces.
Sveučilišta koja s poslovnim krugovima nisu vezana zajedničkim
ozbiljnim projektima, postupno će biti integrirana u najveća
sveučilišta našeg obrazovnog sustava.“
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu