Aleksandar Goljc o cilju Plana obrane Ruske Federacije

Fotografija: RIA "Novosti".

Fotografija: RIA "Novosti".

Tko je ono rekao da je domaća birokracija lijena i nespretna? Ponekad ona pokazuje čuda svoje ekspeditivnosti. Tijekom studenog prošle godine predsjednik je unio ispravke u zakon “O obrani”. Prijedlog je da se zakon dopuni člankom koji predviđa izradu Plana obrane Ruske Federacije. Prošlo su svega dva mjeseca – i ministar obrane Sergej Šojgu i načelnik Generalnog stožera Valerij Gerasimov već izvještavaju da je plan, u čijoj je izradi sudjelovalo čak 49 ministra i službi, gotov.
Po prvi put smo uspjeli uključiti sve programe vezane za obranu naše zemlje: i program naoružanja i program mobilizacije, i programe svih ministarstava i odjela na cijelom teritoriji naše zemlje.

Sergej Šojgu je uvjeren da su u tom Planu obrane“ razrađeni svi detalji, svi fragmenti. Plan su odobrili svi. Ali najvažnije je to da plan uključuje i perspektivu, i daljnji razvoj, uključujući i realizaciju Državnog programa naoružanja. Pored toga, plan uzima u obzir i sve moguće rizike. Izvršena je, kako to mi vidimo, dovoljno komplicirana analiza onoga što možemo očekivati u narednih deset godina“.

Organizatorskim sposobnostima i sigurnosti prvog čovjeka oružanih snaga možemo se samo diviti. Nije mala stvar za par mjeseci sjediniti u jedan plan stotine, ako ne i tisuće zahteva i uputa raznih sektora. Šojgu je siguran da su uspjeli predvidjeti sve moguće prijetnje s kojima će se naša država sresti u narednih deset godina. Sličnim prognozama ne može da se pohvali čak ni prekooceanska CIA. Čak se i sam Vladimir Putin nedavno vrlo pažljivo izrazio u pogledu budućih prijetnji:  „Svijet se mijenja. Tekući u njemu procesi globalne transformacije kriju u sebi rizike najrazličitijeg, često nepredvidljivog karaktera“. Ali sada ćemo odahnuti – svima je manje više sve postalo jasno.  „Po prvi put smo uspjeli uključiti sve programe vezane za obranu naše zemlje: i program naoružanja i program mobilizacije, i programe svih ministarstava i odjela na cijelom teritoriji naše zemlje", izložio je Sergej Šojgu.

Nažalost, nama neprosvijećenima, nije omogućeno da u najskorije vrijeme vidimo što piše u tom veličanstvenom planu – on je potpuno povjerljiv. Nešto se ipak može pretpostaviti, ako se imaju u vidu najvažniji sudionici bitke odigrane pred našim očima.

Glavnu riječ imat će Generali stožer

O ideji o jedinstvenom Planu obrane zemlje brinuli su umovi ruskih vojnih dužnosnika od sredine 1990-tih. Upravo tada visoko postavljeni predstavnici  „mozgova vojske“ govorili su o potrebi da se u slučaju izvanrednih okolnosti ostale sigurnosne strukture podčine Generalnom stožeru. Ta inicijativa je izazvala strašnu prepirku među  „sigurnosnim snagama“. Na kraju, vijeće sigurnosti je predložilo kompromisno rješenje. Zapovijedanje preuzima na sebe onaj, čijem odjelu “pripada” izvanredna situacija: ako je teroristički napad – svi se podčinjavaju Saveznoj službi sigurnosti, ako se dogodila prirodna ili tehnička katastrofa — rukovodi Ministarstvo za izvanredne situacije, a ako je pak vojna agresija – tada je red na Ministarstvo obrane, odnosno Generali stožer. Međutim do praktične realizacije tog koncepta na sreću nije ni došlo.

U ime Ministarstva obrane koordinaciju akcija svih pedesetak ministara i službi, kao i regionalnih vlasti obavljat će Generalni stožer.

U praksi, situacija se počela mijenjati nakon deset godina – u drugoj polovini 2000. godine. Formacije drugih sigurnosnih odjela - Savezne službe sigurnosti, Ministarstva za izvanredne situacije, Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i lokalne vlasti počeli su se aktivno interesirati za manevre Oružanih snaga. Posebno je jasno da je to bilo demonstrirano tijekom manevra“Vostok - 2010”. Bilo je očigledno, da je zamisao tih vježbi predviđala reakciju na oružani konflikt na Korejskom poluotoku. U okviru tog scenarija graničari bi kontrolirali granicu, odjeli MUP-a bi osnovali izbjegličke kampove, Ministarstvo za izvanredne situacije za slučaj tehničke katastrofe (to jest curenja radioaktivnih supstanci) , a Oružane snage u nekoliko pravaca odbijale bi pokušaje upada na ruski teritorij stranih vojnih formacija.

Sada, uz prihvaćanje globalnog Plana obrane, kao što se može pretpostaviti, vojni sektor je konačno dokazao da je najvažniji. U ime Ministarstva orane koordinaciju akcija svih pedesetak ministara i službi, kao i regionalnih vlasti obavljat će Generalni stožer. Prema riječima prvog čovjeka komisije u Dumi zadužene za obranu Vladimira Komojedova, u novom zakonu  „O orani“ važno je da svi organi vlasti (uključujući lokalne) moraju sudjelovati u teritorijalnoj odbrani. Tome pripada zaštita mostova i prometnica.

Pored toga, projekt podrazumijeva da će odredbu o Generalnom stožeru odobravati predsjednik države, a ne Ministarstvo obrane.  „U skladu s novim dokumentom, uloga Generalnog stožera za upravljanje vojnom organizacijom države, je sve veća. Polazeći od toga, Generalni stožer će planirati u interesima obrane ne samo djelatnost Oružanih snaga, već i svih ostalih oružanih formacija“, izjavio je Komojedov.

Tako ili inače, ispada, da upravo  „mozak vojske“ u sadašnjim uvjetima postaje najvažniji državni organ za planiranje i koordinaciju u području sigurnosti. Pri čemu riječ nije samo o ratnom, već i o mirnodopskom vremenu. Nije uzalud Sergej Šojgu spominjao pripremu mobilizacije.

Taoci plana

Tijekom Prvog svjetskog rata generalni stožeri su uvijek inzistirali da je vojno rješavanje bilo kojeg problema - najbolje.

Takva centralizacija je posljedična i logična. Potrebno je skupiti sve obrambene resurse pod jedno okrilje da bi se odbila bilo kakva prijetnja. Međutim, iz nekog razloga, u mnogim zemljama koje se smatraju civiliziranima (na primjer u SAD ili Velikoj Britaniji), funkcije generalnih ili glavnih stožera su strogo ograničene. Te funkcije ni ne stignu ni do kakve „koordinacija“ raznih državnih službi. Pored toga, njihove funkcije se jasno ograničavaju samo vojnim planiranjem i dostavljanjem preporuka za najviše dužnosnike države. Takva raspodjela poslova nije slučajna. Uoči Prvog svjetskog rata generalni stožeri velikih država su objedinili pod svojom kontrolom kako strateško planiranje, tako i operativno rukovođenje vojskama. Jednostavno govoreći, generalni stožeri su sami planirali u kojim situacijama će početi borbene akcije i kako ih treba voditi, i sami su rukovodili vojskom tokom rata.

Na kraju, i monarsi i predsjednici su ispali, u biti, taoci svojih vojnih planera: čim su poslije atentata u Sarajevu pokrenuti svi mehanizmi opće mobilizacije, dan početka rata nije određivala volja vrhovnih vlada, već red vožnje vlakova, prema kojem su se prevozili rezervisti u regije. Tijekom Prvog svjetskog rata generalni stožeri su uvijek inzistirali da je vojno rješavanje bilo kojeg problema - najbolje. Recimo, njemački generalni stožer je nekoliko puta sprječavao pokušaje da se počnu pregovori suprotnih strana.

Generalni stožer koji preuzima na sebe čitavo upravljanje oružanim snagama, neizbježno služi kao izvor militarističkog utjecaja na sve sfere života države. Treba reći, da su političari vodećih svjetskih država vidjeli i postali svjesni te opasnosti. U istim tim SAD, Komisija načelnika stožera je organ koji razvija strateške koncepte. On također istupa kao kolektivni savjetnik predsjednika za vojna pitanja. I ne samo to. Operativno upravljanje oružanim snagama obavlja Ministarstvo obrane kroz operativno zapovijedanje. Tako, čitavo rukovođenje borbenim akcijama u Afganistanu ide preko Centralnog zapovjedništva, koje je odgovorno za Veliki Bliski Istok.

Poslije hladnog rata, mnogi stručnjaci su se trudili shvatiti zašto je SSSR proizveo preko 60. 000 tenkova, zašto su bile količine tih borbenih vozila veće nego u svim ostalim zemljama ukupno.

Rusija se očigledno vraća modelima iz davne prošlosti. Takvo proširenje funkcija „mozga vojske“ ni najmanje nije naivno ni u sadašnjim uvjetima. Nisu stigli ni Šojgu ni Gerasimov izložiti Vrhovnom zapovjedniku Plan obrane, kada je načelnik Generalnog stožera izjavio na godišnjoj sjednici Akademije vojnih znanosti: „Velike ratove nitko ne poriče, o nespremnosti za njih nema ni govora". Treba reći da je u žargonu generalnog stožera  „veliki rat“ eufemizam za pojam  „svjetski rat“. Sovjetski Generalni stožer, koji je pripremao državu za takav rat, protiv zemalja NATO-a i Kine u isto vrijeme, po mišljenju niza stručnjaka, konačno je uništio privredu SSSR - a. Uništio stalnim zahtjevima za veće troškove za vojsku, da bi sačuvao strateški paritet s SAD. Evo samo jedan primjer. Poslije hladnog rata, mnogi stručnjaci su se trudili shvatiti zašto je SSSR proizveo preko 60. 000 tenkova, zašto su bile količine tih borbenih vozila veće nego u svim ostalim zemljama ukupno. Odgovor je međutim jednostavan. Stručnjaci Generalštaba su mehanički prenosili sovjetski model transfera industrije na vojne potrebne za  „Potencijalnog protivnika“. Taj model je predviđao, da je praktički bilo koje poduzeće, čak tvornica koja proizvodi tjesteninu, bila takozvana zgrada za mobilizaciju. I ispalo je, da će u slučaju potrebe tvornice u Detroitu proizvesti neviđenu količinu tenkova (to nije imalo nikakve veze sa stvarnošću — mogućnosti proširenja američke vojne industrije pretjerano su uvećane u odnosu na sovjetski Generalni stožer za 50 - 100 puta!). Zašto sovjetski vojni stratezi nisu vidjeli drugi izlaz osim da unaprijed, u mirnodopsko vrijeme proizvedu  količinu naoružanja potrebnu za globalni rat: tenkova, pušaka, aviona... Gigantski resursi su se trošili  „na prazno“, za vrijeme izvršavanja Plana obrane.

Ako Plan obrane i sada dopušta mogućnost svjetskog rata, onda je Generalni stožer osuđen da djeluje slično kao sovjetski. Upravo: nanovo aktivirati vojne divizije i jedinice, koje će morati primiti milijune rezervista. I vjerojatno, zaboraviti odobrenu od strane Putina ideju Serđukova da u sastavu Oružanih snaga moraju biti potpuno kompletirane jedinice. Pored toga – rezerviste je potrebno naoružati. Također, poduzeća ne moraju samo sačuvati postojeće kapacitete (opremu i kadrove, koji omogućavaju da se proizvodi naoružanje u civilnim poduzećima). To znači da će biti potrebno vrijednost održavanja tih kapaciteta (osvjetljenje, grijanje, višak osoblja) uključiti u vrijednost te robe, koju poduzeća sada proizvode. Što te proizvode u potpunosti čini nekonkurentnim. U sovjetska vremena pokušano je da se sve to nivelira Državnim planom, kojim su cijene industrijskih proizvoda određivane po direktivi. A sada je ipak kod nas, kakva-takva, tržišna ekonomija. U toj situaciji vlasnici poduzeća bit će primorani  „dogovarati se“ sa suradnicima Generalnog stožera, koji su odgovorni za mobilizaciju i postrojavanje.

Na kraju: donošenje Plana obrane neizbježno jača birokratsku ulogu Generalnog stožera u našoj državi. I kao direktna posljedica, pojačava militarizaciju zemlje.

Izvor: Komersant