Anatomija unutarnjeg uspona Rusije

Nezadovoljstvo potezima vlasti i vlastitim životnim standardom u sovjetsko doba izražavalo se uglavnom u kuhinjskim razgovorima, u vrlo uskom krugu povjerljivih ljudi. Kasnije, u postsovjetsko doba socijalni naboj izbijao je na površinu: ljudi su išli na susrete i demonstracije kao na posao. Od toga nije bilo praktički nikakve koristi, osim što su mnogi sebi davali oduška.

Postepeno je postalo jasno da se životni standard ne može popraviti izlaskom na ulice i da treba strogo odrediti kada se radi, a kada protestira.

Tako se dogodilo da su se 1990-ih građani Rusije gurali u redovima za namirnice, a 2000-ih počeli su raditi, jer se upravo tada vlast okrenula rješavanju socijalnih pitanja i stvaranju uvjeta za rad. O tome su, između ostalog, pisali i stručnjaci Instituta za globalizaciju i socijalne pokrete (IGSP) u svom izvještaju „Živjeti u Rusiji: socijalno blagostanje ruskog stanovništva u povijesnoj perspektivi“. Stručna grupa IGSP-a provela je detaljnu povijesnu i ekonomsku analizu te došla do zaključka da je u pogledu individualnog životnog standarda rusko stanovništvo tijekom posljednjih nekoliko godina dostiglo svojevrstan povijesni vrhunac. Autori izvještaja povezuju to s dolaskom Vladimira Putina na vlast početkom 2000-ih i takav zaključak teško je osporiti.

Od 2000-ih država se počela vraćati svojim socijalnim funkcijama od kojih se, kao od balasta, odrekla 90-ih, a također i samostalno regulirati osnovne ekonomske procese na svojem teritoriju. Stanovništvo je, uostalom, upravo to i očekivalo od vlasti.

Takva se praksa povoljno odrazila najprije na krupne ekonomske subjekte, a zatim i na rast životnog standarda većine stanovništva. Indirektni pokazatelj tog rasta bio je znatno poboljšani i uvećani auto-park ruskih građana, kao i činjenica da su predstavnici najrazličitijih slojeva stanovništva počeli regularno ići na odmor u inozemstvo, držati velike sume novca u ruskim bankama, itd.

Poboljšana je, na primjer, i stambena situacija. Prosječan stanovnik grada 1990. imao je na raspolaganju 15,7 kvadratnih metara stambenog prostora, a 2010. već 22,1 kvadratni metar, dok je prosječan stanovnik sela u isto vrijeme došao do 23,1 kvadratnog metra.

Broj novih automobila domaće i strane proizvodnje 2012. dostigao je 35 milijuna (od toga je 16 milijuna bilo stranih automobila), dok su 1990-ih zemlju preplavili stariji modeli polovnih stranih automobila kojima je mjesto bilo na otpadu, a ne na cestama. Situacija s domaćom proizvodnjom automobila u velikoj mjeri poboljšana je zahvaljujući vladinom programu zamjene starih automobila za popust prilikom kupovine novih, pri čemu je podržana potražnja za automobilima domaće proizvodnje.

Među ostalim pokazateljima posebno treba istaknuti sve veći tempo potrošnje i nagli pad kratkoročnog kreditiranja, što upućuje na zaključak da su široki socijalni slojevi stanovništva stekli vlastita sredstva zahvaljujući rastu osobnih dohodaka.

Tržište rada na ruski način
Stručnjaci konstatiraju da sovjetska organizacija tržišta rada, koja podrazumijeva doživotno zaposlenje u istoj firmi, danas već pripada prošlosti. Razina fluktuacije radne snage u Rusiji sada je viša nego u Europi. Ovaj trend ima i prednosti i nedostatke.

Važnu ulogu je, prema našem mišljenju, odigrala još jedna „lekcija 2000-ih“. Naime, od početka 2000-ih postupno iščezava psihologija „zarade bez truda“, koju su svojim marketingom 1990-ih narodu nametnule sumnjive financijske institucije. One su težile u društvu stvoriti pozitivan lik varalice koji stvara novac „iz ničega“ i brzo stječe bogatstvo, ali ga isto tako brzo i gubi.

Značajno je i to što je upravo 2000-ih došlo do poboljšanja kvalitete prehrane stanovništva. Potrošnja mesa i voća povećana je, a smanjena je potrošnja šećera, krumpira i kruha. Naravno, postoje i drugi problemi, vezani za genetski modificiranu hranu i kemijske aditive u namirnicama, ali sve je to pitanje državnog reguliranja i nadzora.

Uostalom, upravo od početka 2000-ih zajedno sa socijalnom politikom vlasti počinju propagirati i poštovanje rada u struci.

Bio je to relativno uspješan period, koji je građanima Rusije omogućio koncentrirati se na proizvodnju u okolnostima kada su cijene ruskih energenata bile povoljne. Taj period podudarao se s prvim i drugim predsjedničkim mandatom Vladimira Putina, i to se doba sada asocira s Putinom kao period mirnog i ravnomjernog razvoja ekonomije usprkos financijskoj krizi u cijelom svijetu. Posebno je važno što Putin nije odustao od svojih principa ni u svom trećem mandatu, jer životni standard građana Rusije nastavlja rasti.

Uz sve to treba spomenuti još jednu važnu činjenicu: nagli pad cijena nafte 2008. nije doveo do pada ruske ekonomije, kako su to predviđali zli jezici, nego je samo usporio njezin razvoj. U usporedbi sa situacijom u drugim zemljama, čak i u takozvanim „razvijenim“ ekonomijama, u Rusiji je stanovništvo uglavnom sačuvalo svoju kupovnu moć, što sa svoje strane doprinosi funkcioniranju tržišnih mehanizama, a to dalje omogućava podršku funkcioniranju osnovnih ekonomskih subjekata.

I zaista, nije propala nijedna veća ruska banka, niti je propalo neko poznatije rusko poduzeće. Nešto drugačiju sliku mogli smo vidjeti u Europi i SAD-u. Ruska država je 2008, za razliku od krize 1998, garantirala stabilnost ekonomskog statusa svojih građana, i ne samo da se nije odrekla svojih socijalnih obaveza, nego ih je još i uvećala, čime je stekla povjerenje najvećeg dijela stanovništva.

Osim toga, treba istaknuti da susreti takozvanih „bijesnih građana“ nisu naveli vlast na primjenjivanje sile, tako da i dalje postoje sloboda govora i demokratske institucije, na internetu i dalje nema ograničenja, čak je došlo i do liberalizacije stranačkog prostora.

Spomenimo i to da krajem 2011. i tijekom cijele 2012. godine nije bilo socijalnih, a još manje ekonomskih razloga za permanentne turbulencije u političkom sustavu, iako pojedini „liberalni ekonomisti“ još uvijek pokušavaju svojim kletvama dozvati duh krize.

Neuspjela revolucija ipak je imala pozitivan efekt: pomogla je ruskom društvu "napustiti ulicu", kao što se djeca prestaju igrati u pijesku. Sada društvo traži demokraciju na općoj razini, traži gradsku samoupravu, pojavljuju se volonterske organizacije, itd.

Napuhan i prezriv odnos takozvanih liberalnih krugova ne smeta vrhovnoj vlasti da i dalje garantira ispunjavanje svojih socijalnih obaveza i da, kao glavni igrač na tržištu, po svemu sudeći i dalje insistira na izbalansiranoj ekonomiji, pa i da je „ručno“ regulira kada je to potrebno. Jasno je da su svoju ulogu odigrale i druge „zalihe“ 2000-ih: unutarnja čvrstina financijskog sustava i želja građana da rade i zarađuju, kao i socijalno orijentirani potezi vlasti, na primjer stimuliranje industrijske proizvodnje i potrošačke potražnje, što su liberali nazvali „populističkim mjerama“ i kao takve ih kritizirali.

Međutim, takva strategija naših vlasti svakako predstavlja najoptimalnije rješenje uoči novog vala financijske krize u svijetu, krize koja će, sudeći po prognozama, biti daleko ozbiljnija od prethodnih.