Fotografsko oko protiv raka

Mladi fotografi sudionici projekta „Mi živimo na ovoj Zemlji“ u Heidelbergu, Njemačka. Izvor: Amvrosij Hramov.

Mladi fotografi sudionici projekta „Mi živimo na ovoj Zemlji“ u Heidelbergu, Njemačka. Izvor: Amvrosij Hramov.

Fotograf Jurij Hramov uči djecu oboljelu od raka fotografirati i na taj način im, razrađujući njihovo oko i pažnju za detalje, dati presudno važnu energiju koja im realno pomaže savladati bolest.

Realnosti u inat

Osamnaestogodišnja Rita Hajrulina europska je prvakinja u triatlonu i sudionica foto-projekta „Mi živimo na ovoj Zemlji“, kojim rukovodi Jurij Hramov. Prije godinu dana otkriveno je da boluje od raka krvi. Dok je bila na liječenju, Rita je pronašla novi hobi. „Fotografirala sam sve što sam vidjela: liječnike, medicinske sestre, komadić vanjskog svijeta koji sam gledala kroz prozor“, priča Rita, popravljajući sasvim kratku kosu, koja je jedino što je sada podsjeća na bolest. „Fotografija mi je pomogla da se bar na trenutak udaljim od onoga što se oko mene događalo“, dodaje ona. Rita je provela gotovo godinu dana u bolničkoj sobi. Prijatelji je nisu mogli posjećivati. Stalno je dobivala lijekove i od kemoterapije joj je opala kosa. Nije smjela niti prošetati. 

Prema mišljenju dvadesetšestogodišnje Katje Kazakove, jedne od sudionica projekta koja se od raka izliječila prije sedam godina, nije dovoljno ozdraviti, jer psihološki problemi ostaju još dugo.

„Psiholozi kažu da u takvoj situaciji počinje takozvana vizualna glad“, objašnjava fotograf Jurij Hramov. „A fotografija, kao i ostale umjetnosti, potiče maštu. Zahvaljujući njoj, skučena bolnička soba može se pretvoriti u zamak ili u džunglu“. Već šest godina Jurij vodi projekt „Mi živimo na ovoj Zemlji“. On posjećuje djecu koja se liječe u Centru za dječju hematologiju, onkologiju i imunologiju u Moskvi. Objašnjava im i pokazuje kako da fotografiraju objekte koji su im već dosadili: vrata, strop, bolnički krevet, prozor. „Trudimo se ove objekte snimiti na lijep i zanimljiv način i tako prkositi realnosti“, s osmijehom kaže fotograf.

Život ili potpis? 

Jurij Hramov, 46-godišnji fotograf i osnivač projekta „Mi živimo na ovoj Zemlji“. Izvor: Marija Žadina.

Jurij Hramov ranije je radio kao službenik, zatim se bavio biznisom i fotografirao samo za svoju dušu. A onda je vidio oglas: humanitarni fond traži volontera koji bi jednom mjesečno djecu učio osnovama fotografije. Prijavio se na oglas i otpočeo suradnju s fondom. Hramov je uskoro shvatio da kratki susreti s djecom jednom mjesečno nisu dovoljni. Prije svega, nisu dovoljni njemu, jer je sve više želio družiti se s djecom. Tako ih je počeo posjećivati jednom tjedno. 

Trudimo se ove objekte snimiti na lijep i zanimljiv način i tako prkositi realnosti.

Jurij Hramov

Jednom, poslije redovnog sata fotografije, saznao je da na odjelu reanimacije umire dijete. „Preostalo mu je još pola sata života“, rekao je liječnik. Dječaka je još bilo moguće spasti, ali u bolnici nije bilo potrebnog lijeka. Hitno su pozvali drugu bolnicu u kojoj su obećali da će podijeliti količinu lijeka koju imaju. „Uletio sam u auto i po poledici, kršeći sva prometna pravila, pojurio sam po spasonosnu ampulu“, prisjeća se fotograf. Adrenalin mi je naprosto podivljao. Hramov je uspio. Dijete je bilo spašeno.

Sutradan je krenuo na posao: trebalo je dobiti potpis nekog službenika. Jurij je pred njegovim kabinetom prosjedio čitavu vječnost, prije nego što su mu vratili dokumente. „Držeći potpisane papire u rukama, shvatio sam da mi je bilo potrebno svega 15 minuta da spasim dječji život, a da bih dobio jedan potpis na bezvrijednom dokumentu koji nikome ne može pomoći, izgubio sam čitavih osam sati“, kaže Hramov. Od toga dana foto-projekt „Mi živimo na ovoj zemlji“ za njega je postao najvažniji posao u životu. U projektu mu pomažu mnogi poznati ruski fotografi. Nitko od majstora fotografije koje je pozvao nije odbio održati predavanje djeci na bolničkom liječenju.

Po izlasku iz bolnice

Jednom godišnje Hramov s desetoro-petnaestoro djece koja su se izliječila od raka putuje u Njemačku. Odsjedaju u malom hotelu, šetaju gradom, obilaze muzeje i dvorce i, naravno, fotografiraju. Svi Jurijevi štićenici na ovo putovanje odlaze besplatno. „Koliko roditelja bi moglo svojoj djeci priuštiti takvo putovanje?“, postavlja fotograf gotovo retoričko pitanje. „Rijetko tko bi to mogao, jer su mnoga djeca iz unutrašnjosti i iz siromašnih obitelji.“

Psiholozi kažu da u [toku bolesti] počinje takozvana vizualna glad. A fotografija, kao i ostale umjetnosti, potiče maštu. Zahvaljujući njoj, skučena bolnička soba može se pretvoriti u zamak ili u džunglu.

Jurij Hramov

Prema mišljenju dvadesetšestogodišnje Katje Kazakove, jedne od sudionica projekta koja se od raka izliječila prije sedam godina, nije dovoljno ozdraviti, jer psihološki problemi ostaju još dugo. Neke tinejdžere zadirkuju u školi zbog pretjerane mršavosti ili gojaznosti izazvane hormonima. Neki i nakon ozdravljenja osjećaju krivicu što je njihova bolest izazvala patnju bližnjih. „Međutim, većina njih nema s kim porazgovarati o tome“, kaže Katja. „Dok su u bolnici, prijatelji se raziđu. Osim toga, netko tko pobijedi u bitci sa strašnom bolešću na svijet oko sebe počinje gledati drugim očima.“ To mogu razumjeti samo oni koji su i sami bili bolesni. Šetajući s fotoaparatima oko vrata, oni na sve zaboravljaju, čak i na infuzije i respiratore.

Dječje fotografije snimljene s ozbiljnošću odraslih mogu se vidjeti na izložbama. Koliko su one korisne Jurij Hramov ne govori mnogo, a nije ni potrebno jer je iz njih sve jasno. O tome najbolje svjedoči priča koju je čuo od roditelja jednog djeteta. Kada se dječak poslije kemoterapije vratio u školu, vršnjaci su ga počeli zadirkivati i zvati „ćelavi“. „Pa što ako sam ćelav?“, pitao je on. „Ja sam imao dvije izložbe u Moskvi, a koliko ste vi imali?“ Jurij Hramov uz organizaciju izložbi redovno izdaje i kataloge s dječjim fotografijama. Veći dio tiraže se proda. 

Velika Jurijeva želja je organizirati fotografski kamp u kojemu bi mladi fotografi iz različitih zemalja mogli raditi zajedno. Vjeruje da će tu zamisao i ostvariti. Jurij je optimist i često se smije. Zato, kada kaže da projekt financira „iz vlastitog džepa“, to izgleda kao još jedna od njegovih šala. Međutim, to je istina. Na pitanje: „što biste radili da Vam ponestane novca za putovanje s djecom u Heidelberg?“, bez razmišljanja odgovara: “Uzeo bih kredit“.