„Umro je najvažniji čovjek“

Povodom 60-godišnjice smrti Josifa Staljina, vjerojatno najkontroverznijeg prvog čovjeka sovjetske i ruske države, „Ruski vjesnik“ predstavlja uspomene ljudi koji su ovaj događaj vidjeli svojim očima.

Moskovljanka s portretom Josifa Staljina na komunističkoj proslavi Dana zaštitnika Domovine 23. veljače. Izvor: AP.

Petog ožujka 1953., prije točno 60 godina, objavljena je vijest o smrti Josifa Staljina, predsjednika Vijeća ministara SSSR-a, kojeg su obično oslovljavali s „vođa sovjetskog naroda“. Šestog ožujka njegovo je tijelo izloženo u dvorani sa stupovima u Domu Saveza, u samom centru Moskve. Stotine tisuća ljudi je sa suzama i užasom u očima došlo da se oprosti od Staljina.

Povodom 60. godišnjice smrti vjerojatno najkontroverznijeg prvog čovjeka sovjetske i ruske države, „Ruski vjesnik“ predstavlja uspomene ljudi koji su ovaj događaj vidjeli svojim očima.

Aleksandra Grigorjeva, 1953. je bila studentica pedagoškog fakulteta

Šta ćemo sad, komsomolke? Kako živjeti dalje? Otac nam je umro.

stari sibirski rudar

Tada sam bila na četvrtoj godini pedagoškog fakulteta u gradu Baleju u Zabajkalskom kraju [u istočnom Sibiru]. Još se sjećam kako smo iz pedagogije morali učiti veliki broj Staljinovih citata. To je bilo obavezno gradivo. Sat je bio u tijeku, netko pokuca na vrata učionice i profesorica izađe, ali brzo se vrati sva preneražena, sjedne za katedru, pokrije lice rukama i zaplače. Zatim podigne glavu i vrlo tiho izgovori: „Umro je Josif Visarionovič Staljin“. Svi smo zaplakali. U našoj grupi bile su uglavnom djevojke i samo tri mladića, ali su i oni plakali.

Dvije moje kolegice i ja unajmile smo sobu kod jednog djeda. On je bio stari komunist, čitav život je radio u rudniku zlata. Kada smo se vratile s nastave, zatekle smo ga kako sjedi na klupi ispred kuće i plače: „Što ćemo sad, komsomolke? Kako živjeti dalje? Otac nam je umro“. Mi zaista nismo znale kako živjeti bez Staljina.

Viktor Jerkovič, 1953. je bio đak

Pedeset treće živio u radničkom naselju blizu Nižnjeudinska u Irkutskoj oblasti [u istočnom Sibiru]. Išao sam u osmi razred. Cijelo naselje je tada doslovno ridali. Ljudi nisu plakali, nego su baš ridali, iskreno i bez suzdržavanja. Činilo se da se život zaustavio. Za nas, tadašnje komsomolce, Staljinova smrt je bila veća tragedija nego sav Drugi svjetski rat.

Za nas, tadašnje komsomolce, Staljinova smrt je bila veća tragedija nego sav Drugi svjetski rat.

Sjećam se da sam ležao u razredu na klupi, shvaćajući da trebam plakati, ali iz nekog razloga mi suze nisu išle. I brinuo sam se da će netko možda to vidjeti i što će pomisliti. Meni je i samom bilo neugodno što ne plačem u takvom trenutku. To je tada bilo nekako nenormalno. Onda sam pljuvačkom navlažio oči, da bi izgledalo kao da plačem.

Dalila Ovanesova, 1953. je bila đak

Na dan Staljinove smrti okupili su nas u školi i postrojili u hodniku, svirala je posmrtna muzika. Sjećam se počasne straže pionira i komsomolaca pored Staljinove biste. Stajali su u stavu mirno s pionirskim pozdravom. Svi su gorko plakali, i učenici i učitelji. Ja nisam plakala, ali sam bila zbunjena. Nastava je prekinuta i svi su otišli kućama ožalošćeni.

Kad sam došla iz škole, osjetila sam u kući neku pritajenu radost. Možda sam ja bila zabrinuta, ali u maminim očima sam vidjela sjaj, ushićenje i radost. Mama je nekako živnula, korak joj je bio lak, bila je u stanju nekakvog unutrašnjeg oslobođenja, nekakve unutrašnje radosti. To ja svoju baku zovem „mama“. Ona je odgajala mene i brata. Moj stric, mamin sin, pisac Jurij Dombrovski, tada je bio na robiji kao žrtva represija. Ali nama ona nije ništa o tome pričala. A i što se tada moglo pričati djeci?

Valentina Šiškina, 1953. je bila đak

Sve tri smo zaplakale. I ja sam plakala. Umro je najvažniji čovjek, kojeg svi vole više od mame i tate, i koga poštuju kao boga.

Mama, starija sestra i ja bile smo kod kuće kada smo na radiju čule da je Staljin umro. Sve tri smo zaplakale. I ja sam plakala. Umro je najvažniji čovjek, kojeg svi vole više od mame i tate, i koga poštuju kao boga. Sutradan smo otišle u školu, tamo su svi već bili na okupu i svi su plakali. Moja starija sestra Tamara otišla je sa svojom prijateljicom na pogreb, iako mama nikako nije htjela pustiti i neko vrijeme je teatralno stajala na vratima, ne bi li ih spriječila. Ali one su ipak otišle. Išle su pješke šest ili sedam kilometara, od Lenjingradskе цесте (u ono vrijeme je to bila periferija Moskve) do centra, sve do Puškinovog trga, jer tramvaji nisu prometovali. A na Puškinovom trgu gomila se već počela opasno talasati i pritiskati ih. To ih je uplašilo pa su se provukle ispod jednog vozila i prošle u neku uličicu. Videći da su djevojke preplašene, vojnici su ih propustili, te se one brzo krenule kući, put Lenjingradske ceste.