Kako zajedno poučavati „običnu“ djecu i djecu s posebnim potrebama

Prema novom zakonu „O obrazovanju“ praktično sve ruske škole trebaju postati uključive. Izvor: PhotoXPress.

Prema novom zakonu „O obrazovanju“ praktično sve ruske škole trebaju postati uključive. Izvor: PhotoXPress.

U novom zakonu „O obrazovanju“, koji se uskoro treba usvojiti u Rusiji, prvi put će se pojaviti poglavlje o uključivom obrazovanju. Roditelji će od sada moći zahtijevati da se njihova djeca sa smetnjama u razvoju prime u redovne škole. Međutim, osim zakona, bit će potrebno promijeniti i odnos društva prema ovoj ideji.

Moskovska tehnološka gimnazija br. 1540 već više od 15 godina prima djecu s poteškoćama iz autističnog spektra. „U početku smo djecu primali iz suosjećanja, sa željom da pomognemo roditeljima koji svoju djecu nisu htjeli slati u posebne škole jer su shvatili da je to put ka invalidnosti i sve većoj društvenoj izolaciji“, rekla nam je ravnateljica gimnazije br. 1540 Marina Mojsejeva.  

Postupno je stvoren čitav sustav rada s autističnom djecom. Danas u gimnaziju br. 1540 dolaze nastavnici iz drugih škola kako bi iz iskustva svojih kolega učili o uključivoj nastavi.

Ako naučimo kako u nastavni proces uključiti djecu s elementima autizma, moći ćemo uključiti i druge kategorije djece sa smetnjama u razvoju.

Svetlana Aljohina, direktorica Instituta za probleme uključivog obrazovanja

„Prije nego što u školu primimo takvo dijete, važno je da obaviti razgovor s njegovom obitelji. Važno nam je provjeriti razumijemo li se međusobno, a roditelji su pri tome najčešće spremni iskreno govoriti o problemima svog djeteta“, objašnjava rukovoditeljica psihološke službe gimnazije i koordinatorica za uključivo obrazovanje Sofija Rozenbljum.

Isti razgovori vode se i s roditeljima ostale djece, koja se žele upisati u ovu gimnaziju zbog njezinog tehnološkog usmjerenja i intenzivnijeg proučavanja matematike i informatike. Djeci se također objašnjava da zajedno s njima nastavu pohađaju i neki njihovi vršnjaci kojima je potrebno više pažnje i podrške.

„Zanimljivo je da gotovo nitko od roditelja 'obične' djece svoju djecu zbog toga ne prebacuje u druge škole. Naprotiv, kada ih pitamo što je za njih najvažnije, odgovaraju da je to atmosfera u školi. Oni jednostavno shvaćaju da ako se ovdje ljudi s takvom pažnjom odnose prema 'drugačijoj djeci', to znači da ni njihova djeca neće doživjeti grubosti i neugodnosti“, objašnjava Marina Mojsejeva. 

Ako škola nije spremna raditi s takvom djecom, stručnjaci upozoravaju da može doći do „divlje“ uključenosti. U tom slučaju će svi prestati učiti.

Još prije 10 godina u Rusiji nije postojala dijagnoza kao što je „poremećaj autističnog spektra“. Zbog toga su ovu djecu upućivali u posebne škole za djecu koja zaostaju u intelektualnom razvoju, ne shvaćajući da autistična djeca često imaju natprosječne sposobnosti, ali da ih zbog problema u socijalnom ponašanju ne mogu razvijati.

U gimnaziji br. 1540, ova djeca se postupno navikavaju na kolektiv. U početku ona pohađaju nastavu u malim grupama od 5-6 djece. Zatim, kada su spremni, prelaze u obična odjeljenja. Na satovima odgovaraju onako kako im više odgovara, često u pismenom obliku, a ponekad i nakon satova. Svatko od njih ima svog „prevoditelja“ za komunikaciju s vanjskim svijetom, mentora koji prati dijete i u učionici i za vrijeme odmora.

Od djeteta sa specifičnostima u razvoju ne treba tražiti da se natječe s ostalim učenicima. To ipak ne znači da će ono zaostati u savladavanju gradiva. „Naša 'posebna' djeca često pobjeđuju na školskim natjecanjima iz fizike i matematike. Po pravilu su vrlo uspješna u tehničkim disciplinama“, navodi primjer Marina Mojsejeva.

Problem je u tome što gimnazija ne može primiti svu djecu, već najviše 5-6 djece s autizmom godišnje. Onih koji su zainteresirani za upis je mnogo više, ali se nemaju kome obratiti. Sve škole koje su spremne baviti se s ovakvom djecom, usmjerene su prije svega na osnovno obrazovanje do 5. razreda. Nakon toga, postoji jedino mogućnost izvanrednog obrazovanja kod kuće, što znači da mogu zaboraviti na socijalizaciju i uključivanje u zajednicu.

„Prema znanstvenim podatcima, broj ovakve djece u svijetu brzo raste. Zapravo, njih već ima u svim školama i svi se s njima muče. A svake godine, bit će ih sve više“, upozorava Sofija Rozenbljum.

Prema novom zakonu „O obrazovanju“ praktično sve ruske škole trebaju postati uključive. Danas je stvaranje takvih škola naloženo s vrha vlasti i često nailazi na ozbiljno protivljenje pedagoga, koji izjavljuju da ne žele raditi s bolesnom djecom. Roditelji će ubuduće moći zahtijevati da se dijete primi u skladu sa zakonom. Međutim, ako škola nije spremna raditi s takvom djecom, stručnjaci upozoravaju da može doći do „divlje“ uključenosti. U tom slučaju će svi prestati učiti.

Roditelji jednostavno shvaćaju da ako se ovdje ljudi s takvom pažnjom odnose prema 'drugačijoj djeci', to znači da ni njihova djeca neće doživjeti grubosti i neugodnosti.

Marina Mojsejeva, ravnateljica gimnazije br. 1540

Prema riječima direktorice Instituta za probleme uključivog obrazovanja Svetlane Aljohine, u Rusiji za sada nema dovoljno stručnjaka koji razumiju specifičnosti ovog oboljenja. Jednostavno ne postoji škola za takav profil stručnjaka. Nepripremljeni nastavnik možda neće razumjeti da provokativno i neprikladno ponašanje učenika nije posljedica lošeg odgoja, nego je uvjetovano specifičnostima njegovog psihološkog razvoja. Zbog toga se u gimnaziji br. 1540 istovremeno provodi i obrazovanje nastavnog kadra. Ono je organizirano u obliku specijaliziranih seminara, na kojima nastavnici mogu naučiti kako uspostaviti odnos s autističnom djecom. U slučaju da takva obuka izostane, nastavnik će u nekom trenutku ući u sukob s djetetom. U takvoj situaciji, svi su na gubitku. 

„Međutim, ako naučimo kako u nastavni proces uključiti djecu s elementima autizma, moći ćemo uključiti i druge kategorije djece sa smetnjama u razvoju“, uvjerena je Svetlana Aljohina.

Autističnu djecu su ranije upućivali u posebne škole za djecu koja zaostaju u intelektualnom razvoju, ne shvaćajući da autistična djeca često imaju natprosječne sposobnosti, ali da ih zbog problema u socijalnom ponašanju ne mogu razvijati.

Osim toga, ravnateljicu gimnazije Marina Mojsejeva često pozivaju da drži predavanja nastavnicima koji rade s djecom imigranata. Njih također ima sve više i to su na svoj način posebna djeca. Kako postupati s njima: treba li ih izolirati u „geto“ ili ih u malim grupama uključivati u obična odjeljenja? Naravno da će se u drugom slučaju oni puno bolje socijalno prilagoditi.  

„Često nas pitaju zašto su nam potrebne te poteškoće s autističnom djecom“, kaže Marina Mojsejeva. Jednostavno, kada se škola ozbiljno bavi socijalnim uključivanjem, na nekom drugom području mora nešto izgubiti. Takve škole nikada ne dospijevaju na listu „300 najboljih“ u Moskvi. Još uvijek nije pronađen način da se njihov doprinos društvenom životu adekvatno vrednuje.

Međutim, radi se o tome da se društvo ipak neće moći zatvoriti i izolirati od svih „posebnih“ ljudi, kojih ima sve više. Ono će ih morati uključiti u sustav. Netko treba započeti taj posao.