Pavel Astahov, opunomoćenik predsjednika RF za prava djece i jedan od štićenika ruskih domova za nezbrinutu djecu. Do sada je rusku siročad usvojilo preko 60.000 američkih parova. Veliki interes Amerikanaca za rusku djecu i bijes koji je izazvala z
Pavel Astahov, opunomoćenik predsjednika RF za prava djece i jedan od štićenika ruskih domova za nezbrinutu djecu. Do sada je rusku siročad usvojilo preko 60.000 američkih parova. Veliki interes Amerikanaca za rusku djecu i bijes koji je izazvala zabrana daljeg usvajanja objašnjavaju se „velikim izborom i lakom dostupnošću djece europske rase“. Izvor: RIA „Novosti“.
Pavel Astahov čovjek je koji ima kontroverznu misiju — da jednom za svagda zaustavi usvajanje ruske djece od strane Amerikanaca. Štoviše, on želi da se u potpunosti spriječe sva usvajanja u inozemstvu zato što smatra da su takva usvajanja „sramota“ za Rusiju. Početkom veljače Astahov je imenovan za savjetnika predsjednika Ruske Federacije.
U vrijeme kada je ruska vlast odlučila zabraniti usvajanje djece u SAD, krajem 2012., oko 1 000 američkih obitelji već je bilo započelo proceduru za usvajanje. Novi zakon dobio je ime po Dimi Jakovljevu, mališanu koji je umro od srčanog udara u Virginiji, nakon što ga je njegov usvojitelj ostavio više sati u parkiranom automobilu na velikoj vrućini. Poslije toga, brižni „tata“ platio je skupog odvjetnika i sud ga je oslobodio svake krivice.
„Zakon Dime Jakovljeva“, donijet zbog velikog broja slučajeva surovog ophođenja s ruskom djecom u SAD-u i nevjerojatno blagih kazni dodijeljenih od strane lokalnog pravosuđa, izazvao je na Zapadu buru negodovanja i „brige“ za rusku djecu. Zakon je protumačen kao mjera kojom ruska vlast kažnjava djecu zbog političkih ciljeva. U ekskluzivnom intervjuu za RBTH Pavel Astahov objašnjava poziciju Rusije po ovom kontroverznom pitanju.
RBTH: Jedan od glavnih argumenata autora zakona kojim se zabranjuje usvajanje djece u SAD bila je nemogućnost praćenja ruske siročadi kad jednom dospiju na tlo SAD. Vlasnica ranča iz Montane, Joice Sterkel, izjavila je za dnevni list „Komersant“ da bi Vas primila kada biste je ljubazno zamolili. Znate da je nju duboko uznemirilo to što ste njezin ranč opisali kao „logor za djecu“?
Pavel Astahov: Iskreno govoreći, ja taj intervju nisam pročitao, ali mogu zamisliti što je sve rekla kako bi obranila svoju reputaciju. Jedan ruski konzul posjetio je njezin ranč 2010. i vidio je da tamo živi 30 djece, uključujući i 10 siročadi iz Rusije. Koliko mi je poznato, roditelji plaćaju vlasnici ranča oko 4.000 dolara za svako dijete. Ona vodi vrlo unosan posao — dobiva i državne subvencije za svako dijete, što joj donosi i do 120.000 dolara mjesečno.
Imamo kopije dokumenata iz perioda od prije osam godina pa sve do danas o djeci koja su na njen ranč dolazila iz usvojiteljskih obitelji koje ih nisu željele dalje odgajati. Neka djeca su se vratila usvojiteljima, neka su završila u zatvoru za maloljetnike, a neka su smještena u psihijatrijske ustanove.
RBTH: Ruskim poslanicima u Državnoj Dumi opisali ste neke od najdramatičnijih slučajeva usvajanja u SAD. Ipak, američke obitelji su tijekom proteklih 20 godina usvojile više od 60.000 djece iz Rusije i mnoga djeca su na taj način dobila priliku za bolji život. Istovremeno, u zapadnim medijima se sirotišta u Rusiji predstavljaju kao „gulazi“.
P.A.:Osobno sam posjetio 1022 sirotišta, jaslica i internata, i svi se međusobno razlikuju, što u najvećoj mjeri ovisi o oblasti u kojoj se nalaze. Na primjer, stanje u sirotištima u Nižegorodskoj i Vladimirskoj oblasti gore je nego u Kaluškoj oblasti. To stanje jako ovisi o stavu lokalnog gubernatora, kao i o njegovoj savjesti. Predsjednik Zakonodavne skupštine Kaluške oblasti Viktor Baburin čini sve da pronađe obitelj za svako siroče. Zbog toga su se mnoga njihova sirotišta već zatvorila.
RBTH: Kakvu alternativu imaju siročad u Rusiji?
P.A.: Jedina prihvatljiva alternativa je da se za svako dijete pronađe obitelj, bilo usvojiteljska, bilo ona iz koje su potekli. Moj cilj, ideja koju zastupam, zove se „Rusija bez siročadi“. Prošle godine uspjeli smo naći obitelji za stotine djece i zatvoriti skoro 100 sirotišta. Mnoga od tih mjesta imaju izuzetno loše uvjete za smještaj mladih. Djeca žive poput zatvorenika u logorima, pri čemu 99% njih ima rođake, tetke, bake i djedove koji ih ne mogu uzdržavati zbog niskih prihoda. Naša istraživanja pokazuju da 75% roditelja koji napuštaju djecu to čine zato što žive u premalim stanovima bez ikakvih prihoda. S druge strane, 84% napuštene djece ima žive roditelje kojima su oduzeta roditeljska prava. Došlo je vrijeme da se sustav gradi od temelja, a ne od krova — odnosno da se za takve roditelje pronađe posao i da im se osigura medicinska njega ako su bolesni.
RBTH: Postoje li neki državni projekti koji nude značajnu financijsku pomoć za ruske usvojiteljske obitelji?
P.A.: Ministarstvo obrazovanja i znanosti, koje je nadležno za postupke usvajanja u Rusiji, povećalo je financijsku pomoć za obitelji koje usvajaju djecu s posebnim potrebama s 13.000 na 100.000 rubalja (3300 dolara). To je jednokratna pomoć, ali je iznos znatno uvećan.
RBTH: Inozemni mediji i vlade oštro su kritizirali zabranu usvajanja...
P.A.: A tko će nam suditi? Volio bih da je zabrana usvajanja za Amerikance donijeta još 2010., kada je jedna „majka“ iz SAD svog usvojenog sina, Artjoma Saveljeva, poslala samog avionom natrag u Rusiju. Dobivam veliki broj pisama kritike. Ali postoji jedna ruska izreka: „Tenkovi se ne boje blata“. Moj posao je da se po svim regijama borim protiv onih koji ignoriraju probleme koje imamo sa sirotištima, protiv korupcije i ljudi koji zarađuju kradući od sirotišta.
RBTH: Da li smatrate da i Europljanima treba zabraniti usvajanje djece iz Rusije?
P.A.: Nitko ne odvodi siročad iz Francuske, Norveške ili Švicarske. Nijedna država u Europi ne dozvoljava da se njena djeca odvode u Ameriku. Europljani nisu odobravali ulazak Rumunjske u Europsku uniju zbog stava te zemlje u vezi s usvajanjem djece u inozemstvu. Zašto bi Rusija bila donator siročadi? Mi smo velika zemlja, poštujemo sebe i ne zavisimo ni od koga. Za vrijeme krize 1990-ih dozvolili smo da se naša djeca usvajaju u inozemstvu. Ali vrijeme je da se s tom praksom završi. Ja sam osobno protiv toga da stranci usvajaju našu siročad. „Zakon Dime Jakovljeva“ ne bi ni bio potpisan da ja nisam prijavio vladi kako u našim sirotištima ima sve manje djece.
RBTH: Kako danas stoje stvari? Koliko ima siročadi u Rusiji? Različiti izvori pružaju različite podatke. Da li je istina da obitelji u Rusiji nerado usvajaju ozbiljno oboljelu djecu i da su sada, zbog novog zakona, mnoga djeca s posebnim potrebama osuđena da ostanu u sirotištima?
P.A.: U Rusiji imamo oko 653.000 siročadi: od tog broja njih 522.000 živi u obiteljima, oko 20.000 siročadi uzrasta 16–17 godina živi u posebnim domovima, dok 105.000 živi u sirotištima. Novinari često koriste pogrešne statističke podatke. Ili pronađu neki pojedinačni primjer koji koriste kako bi nas kritizirali — na primjer, u tu svrhu iskoriste neki slučaj djeteta s posebnim potrebama. Mogu vam navesti slučajeve u kojima su ruske obitelji usvojile djecu s Downovim sindromom. Nas napadaju zato što ne dajemo strancima da usvajaju našu djecu s posebnim potrebama. Ali zar nije sramota da dozvolimo da nam odvode bolesnu djecu! Svoje probleme možemo riješiti i kod kuće uz pomoć državnih programa. Također, pronalazimo državne fondove za odlazak djece na liječenje u inozemstvo u slučaju da u Rusiji nisu dostupne odgovarajuće procedure.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu