Političke igre Erdogana u Rusiji i na Balkanu

Getty Images / Fotobank.

Getty Images / Fotobank.

Turska ne treba napraviti grešku kao što je to bilo u prošlosti, i udaljiti se iz susjednih regija u korist atraktivnosti Zapadne Europe i međuregionalnih alijansi. Turska koja nije u stanju da utječe na razvoj situacije na Balkanu, na Kavkazu i Bliskom Istoku, ne može ni očuvati vlastitu cjelovitost u tako delikatnom geopolitičkom prostoru, ni otvoriti se prema svijetu.

Treba pokušati realizirati uz pomoć bilateralnih sporazuma plan maksimalnog pomaka u stranu zapada na razini Balkana na vojnoj liniji sigurnosti formiranoj u Istočnoj Trakiji u epohu hladnog rata.

Kavkaz na putu od Crnog mora k Dunavu jedna je od točaka oslonca balkanske strategije i u cjelini euroozijske strategije (Turske).

Što je ovo, izjave turskog ekstremista i nacionalista?

Moguće. Ali to su i citati iz knjige "Strateška dubina" izdane 2001. godine. Međunarodni položaj Turske profesora Ahmeta Davutoglua, aktualnog ministra vanjskih poslova i inspiratora turske međunarodne politike. Razumije se, učeni profesor razmatra i druga pitanja među kojima je mnogo puta spomenuta teza: Nema problema sa susjedima. Ali to ne isključuje u suštini to da se kao željeni ciljevi ističu preporođene i jarko izražene ekspanzionističke težnje Turske. I ne smije se poricati da je ono što je u knjizi bilo izraženo kao hipoteza danas kamen-temeljac djelovanja Turske na međunarodnoj sceni.

Razumije se, nitko ne poriče prava bilo koje države na vlastitu vanjsku politiku ili borbu za ostvarenje dominantne pozicije u zoni koju ona ubraja u svoje interese. Ali tada treba ocijeniti naše perspektive.

Nažalost, SAD i europske vlade, pod utjecajem momentalnih interesa, prave se da ne vide ili podcjenjuju scenarij ministra Davutoglua. Europske prijestolnice i dalje podilaze Turskoj, neke od njih joj čak obećavaju nemoguće stupanje u EU. Budući da, po njihovim izjavama, Turska, zahvaljujući umjerenom islamizmu, je most između kršćanskog i islamskog svijeta, između demokratske Europe i bliskoistočnih zemalja, u različitoj mjeri podložnih utjecaju arapskog proljeća. Računa se na to da će turska težnja k hegemoniji biti protuteža istoj takvoj iranskoj težnji.

Drugim riječima, svi se prave da ne primjećuju tanani turski bezobrazluk na Balkanu u zamjenu za iluzornu budućnost da se ubuduće vrate na Bliski Istok. A SAD kako bi ugodile Evropljanima zatvaraju oči na nepodčinjavanje Ankare. U nadi da iskoriste Tursku kako bi kao prvo zaustavili iransku ekspanziju, a kao drugo da napokoste Rusiji.

Pri tome, bez obzira na to što je Kremlju potpuno jasna uloga Turaka u sukobima na Kakvazu i u Centralnoj Aziji, on dozvoljava turskim kompanijama da uvećavaju utjecaj na rusku ekonomiju. Upravo turske kompanije su se u Rusiji pretvorile u velike koncerne. One rade kako u velikim gradovima centralne Rusije, tako i u republikama Kavkaza, gdje od milijardi rubalja koje Moskva investira u nadi da će se one umiriti, teče ogromna izgradnja.

Da li je netko razmišljao što će biti s aktualnim političkim ugledom Europe kada se Turska pretvori u veliki naftni i plinski čvor za isporuke nafte i plina u Europu? Da li je neko osmislio lingvističke, političke i kulturne posljedice masovnog pristustva firmi i kapitala Turske za zemlje bivše otomanske Porte i proturske zemlje? Ako je sve o čemu je pisao Davutoglu politički projekt Ankare, možemo li biti sigurni da će se sve što se čini sada ograničiti isključivo ekonomskim napretkom Anakre u regiji?

Naravno, Erdogan trenutno nema namjeru kidati političke i vojne odnose sa NATO-om. Tim prije što susjedstvo s konkurentom na Kavkazu, Rusijom, čini ove veze povoljnim za Anakru. Nije slučajno ministar više puta izjavljivao da njegovu strategiju nikako ne treba shvaćati kao nespojivu ili konfliktu u pogledu Zapada, posebno Europe. Pri tome je točno i to da suvremena Turska koju on podrazumijeva jest novo, suvremeno Otomansko carstvo. Koje s jedne strne može biti glavni zaštitnik arapskog Bliskog Istoka, a s druge ponovo steći vlastitu balkansku i srednjeazijsku dimenziju.

Ako ova analiza ne brine ni jednog političara, tim bolje za sve. Ako to nije tako, moguće je da će se još morati vratiti ovom razgovoru.