Anatomija suvremene ruske religioznosti

O crkvi i religioznim (prije svega pravoslavnim) ljudima postoji puno stereotipa koji su daleko od realnosti. Fotografija: Sergej Savostjanov.

O crkvi i religioznim (prije svega pravoslavnim) ljudima postoji puno stereotipa koji su daleko od realnosti. Fotografija: Sergej Savostjanov.

Znanstvenici iz Instituta za sociologiju Ruske akademije znanosti pokušali su utvrditi „sastav“ religioznosti građana Rusije i došli su do vrlo interesantnih i, na prvi pogled, paradoksalnih zaključaka.

Na prvi pogled čini se da naše društvo posljednjih godina postaje sve religioznije. Iako je prema Ustavu Ruske Federacije crkva formalno odvojena od države, svećenici različitih vjeroispovijesti u praksi imaju ogroman utjecaj na društvo. Vjerski praznici (prije svega pravoslavni i muslimanski) obilježavaju se raskošno, bogosluženjima prisustvuju najviši državni službenici, a reportaže o takvim događajima emitiraju glavni televizijski kanali. Stalno se grade nove crkve, iako ponekad dolazi do lokalnih nesuglasica između vjernika i onih koji ne dijele njihove vjerske osjećaje.

Postavlja se pitanje da li je naše društvo spremno „se pomolivši ustane i prekriživši se krene“ u svijetlu budućnost? Sociolozi kažu da nije spremno jer nije sve tako jednostavno kao što izgleda.

Kada suvremeni čovjek kaže „ja sam pravoslavac“ ili „ja sam musliman" to uopće ne mora automatski značiti „vjerujem u Boga“.

Prema podacima istraživanja provedenih prošle godine, 79% građana Rusije naziva sebe pravoslavnim, muslimana je 4%, a 9% ne pripada ni jednoj ispovijesti iako, po vlastitom priznanju, vjeruje u „neku višu silu“. Ateista ima 7%. Ako ove podatke usporedimo s podacima od prije tri godine, zapažamo da je onih koji „vjeruju u nešto“ manje za 2%, dok je ateista manje za 5%. Broj onih koji se izjašnjavaju i osjećaju kao pravoslavci uvećao se za 7%.

Ocjenjujući stupanj svoje religioznosti na skali od 0 do 10, najviše građana Rusije (21%) odabralo je sredinu skale.

Koga uopće možemo smatrati „pravim vjernikom“? Sociolozi su ispitanicima postavljali najjednostavnije pitanje: da li često odlaze u crkvu (nije važno da li je to kršćanska crkva, džamija, sinagoga, budistički ili neki drugi hram). Ispostavilo se da se u tom pogledu situacija neznatno promijenila, jer tek svaki deseti građanin Rusije smatra obaveznim da u slobodno vrijeme posjeti crkvu, džamiju, sinagogu ili hurul. To je približno isti broj kao u istraživanju iz 2002. Broj onih koji su se izjasnili kao pravoslavci, a koji smatraju da je za vjernika odlazak u crkvu obavezan, od 2009 se čak smanjio: sa 14% na 11%.

Socijalnu bazu pravoslavlja u Rusiji čini oko 11 do 14% stanovništva. Od toga je 3 do 4% pravih vjernika koji poštuju sve pravoslavne kanone. To uopće nisu bake s maramama. Najčešće su to stanovnici megapolisa, obrazovani ljudi s dobrim prihodima.

Građani Rusije žive u skladu s narodnom poslovicom: „Pomozi sebi, pa će ti i Bog pomoći!“. Moleći se Bogu, trude se uz molitvu poduzeti i neke druge korake kako bi ostvarili ono što žele. Žene su u tom pogledu mnogo angažiranije i maštovitije od muškaraca. U rješavanje problema žene aktivnije uključuju ljude iz svog okruženja (19% muškaraca i 24% žena), češće se obraćaju Bogu (10% muškaraca i 29% žena) i više vjeruju u sreću (25% muškaraca i 32% žena).

Najviše čudi stav pravoslavnih građana Rusije. Podaci ankete pokazali su da se oni više uzdaju u čudo i sreću nego u Boga. Prvu varijantu odabralo je 28% a drugu 22% pravoslavaca. Uz to, vjernici se češće obraćaju vračarama ili magovima u odnosu na ateiste (6% prema 2%). 

Rezultate istraživanja prokomentirali su akademik Mihail Gorškov, direktor Instituta za sociologiju Ruske akademije znanosti (RAN) i Marija Mčedlova, doktor političkih znanosti, profesor i jedan od rukovoditelja centra „Religija u suvremenom društvu“ pri Institutu za sociologiju RAN.

Prije Oktobarske revolucije Rusiju su smatrali zemljom „bogobojažljivih ljudi“, a u sovjetsko vrijeme zemljom „ratobornih ateista“. A kakva je Rusija danas i tko su u stvari njezini građani?

Ruski građani okreću se vjeri ukoliko su veoma utjecajni (na primjer, kada mogu sudjelovati u donošenju odluka na razini kompanije u kojoj rade) ili kada nemaju nikakve vlasti ni utjecaja.

Mihail Gorškov: Mi smo obični, skromni ljudi. Trudimo se prevladati svakodnevne probleme. Većina nas nema velikih očekivanja. Važno je shvatiti da obraćanje ljudi Bogu ne podrazumijeva samo odlazak u crkvu, već i osobno iskustvo koje pothranjuje vjeru. Crkva je oduvijek imala važnu ulogu u društvu. Ona i danas tijesno surađuje s državom.

Marija Mčedlova: O crkvi i religioznim (prije svega pravoslavnim) ljudima postoji puno stereotipa koji su daleko od realnosti. U parohijama već odavno nisu samo „bakice u bijelim maramama“. Današnji vjernik u Rusiji više se ne uklapa u uobičajene klišeje. Postoji još jedan prividni paradoks: čovjek se može izjašnjavati kao pravoslavac ili pripadnik neke druge ispovjesti, a da pri tom u Boga uopće ne vjeruje! Tako prema podacima anketa (istraživanja Instituta za sociologiju RAN o vjerskim pogledima ruskih građana traju više od 20 godina) u Boga vjeruje 72% pravoslavaca. U svim ostalim religijama (islam, judaizam, katoličanstvo i budizam) cifre su slične. Kako je tako nešto moguće? Moguće je. Taj „raskol“ već dugo postoji kod četvrtine ispitanika. Kada suvremeni čovjek kaže „ja sam pravoslavac“ ili „ja sam musliman" to uopće ne mora automatski značiti „vjerujem u Boga“. Izjašnjavajući se kao vjernik, on pod tim može podrazumijevati poštovanje tradicije određene vjeroispovijesti, etnički identitet, poistovjećivanje s grupom istomišljenika, sa „svojima" (koji se razlikuju od „onih drugih“). Danas religija ima objedinjujuću ulogu. U uvjetima razvijenih političkih i građanskih oblika solidarnosti ona bar donekle konsolidira naše društvo.

A što je s „putem ka crkvi“ o kojem se toliko govori? Da li je taj put uopće potreban?

Mihail Gorškov: Religija postaje sve važniji životni orijentir prema kojem se ljudi ravnaju. Ona određuje sustav vrijednosti. Sve je više duhovnih pokreta koji ne zastupaju samo vjerske, nego i socijalne i političke interese građana. Primjećujemo porast autoriteta duhovnih vođa u društvu i sve jaču propagandu vjerskog odgoja i obrazovanja. Vjerske institucije i duhovni vođe imaju značajnu ulogu u formiranju javnog mnijenja, pa je zato u mnogim pitanjima teško ili nemoguće odrediti granicu između vjernika i onih koji to nisu. Jedan od ključnih imperativa ruskog društva nakon reforme jest poštovanje principa socijalne pravde, što uopće nije jednostavno. Danas je crkva jedna od rijetkih socijalnih institucija koja taj problem jasno iznosi. Ovo se odnosi i na propovijedanje milosrđa, tolerancije, suosjećanja prema bližnjima, nesebičnosti i solidarnosti... svega onoga što je potrebno našem društvu.

Marija Mčedlova: Ljudi koji ne vjeruju u Boga, naravno, ne idu ni u crkvu. Pa ipak, oni podržavaju vjerske ideje koje pozitivno utječu na društvo. Religioznost se može podijeliti na unutrašnju i vanjsku. Unutrašnja religioznost je vaša osobna vjera koja se ne može izmjeriti i koja se može opisati samo riječima apostola Jakova: „Vjera bez djela je mrtva“. Postoji i izvanjska religioznost, koju možemo izmjeriti oslanjajući se na ponašanje ljudi: koliko se često mole, odlaze u crkvu, ispovijedaju se i slično. Društvenu bazu pravoslavlja u Rusiji čini oko 11 do 14% stanovništva. Od toga je 3 do 4% pravih vjernika koji poštuju sve pravoslavne kanone. To uopće nisu bake u maramama. Najčešće su to stanovnici megapolisa, obrazovani ljudi s dobrim prihodima. Među njima ima i mladih i starih, siromašnih i vrlo bogatih. Pored toga, ma koliko paradoksalno to zvučalo, vjeri se prije svega okreću najsiromašniji i najbogatiji građani Rusije. Tako je i u pogledu statusa u društvu. Ruski građani okreću se vjeri ukoliko su veoma utjecajni (na primjer, kada mogu sudjelovati u donošenju odluka na razini kompanije u kojoj rade) ili kada nemaju nikakve vlasti ni utjecaja. Politička opredjeljenja parohijana su različita. Ima desničara i ljevičara, liberala, i onih koji su u centru. Religioznost ne utječe na političko opredjeljenje.

Da li crkva suvremenom čovjeku pruža „sreću u privatnom životu“?

Mihail Gorškov: Naša istraživanja pokazala su sljedeće: religiozni ljudi koji iskreno vjeruju lojalniji su političkim institucijama, manje su skloni nasilju, strpljiviji su, smireniji pred prevrtljivošću sudbine i skloniji paternalističkim modelima ponašanja. Usprkos stereotipu, vjernici su tolerantni prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti. Što se tiče svakodnevnog života, rezultati anketa provedenih i u Europi i u Rusiji pokazuju sljedeće: postepeno se smanjuje utjecaj crkve na one sfere privatnog života koje je ranije regulirala. U Rusiji, na primjer, čak i ljudi koji idu u crkvu (naravno, ne svi) sposobni su prekršiti crkvena pravila koja se tiču braka. Odlučuju se na vanbračne spolne odnose, abortuse, na zajednički život prije braka koji bi bio neka vrsta „probe“ obiteljskog života, na razvod braka čak i poslije crkvenog vjenčanja... Vjera i obitelj su kod nas često u raskolu, što nikome ne donosi dobro. Bit ćemo realni: u nadvladavanju ovakvih duhovnih i moralnih kolizija ne mogu pomoći ni svećenici, ni sociolozi, ni bilo tko drugi. Postoji samo jedan regulator, a to je moral i kultura svakog pojedinca.