Što očekuje nove članice Europske unije 2013. godine?

Izvor: Flickr.com/Niccolò Caranti/cc-by-nc.

Izvor: Flickr.com/Niccolò Caranti/cc-by-nc.

Vladislav Belov i Niklaj Kavešnjikov objašnjavaju tekuće probleme Europske unije i eurozone te komentiraju separatističke pokrete i mogućnosti raskola EU na dva bloka.

Stari Svijet će i u novoj godini prolaziti kroz teško razdoblje. Stručnjaci govore o mogućem stvaranju dva bloka u okviru eurozone – sjevernog i južnog. Države Unije koje nisu prešle na euro su posebno pitanje.

Defragmentacija EU-a ne završava se raskolom unutar eurozone. Eurozonu tvori 17 od 27 država Unije ili 28 ako računamo i Hrvatsku, buduću članicu, podsjetio je stručnjak Instituta za Europu Ruske akademije znanosti Vladislav Belov. Zemlje koje još nisu prešle na euro vrlo su različite i često nisu spremne na pridržavanje istim politikama. Upravo je to razlog mnogih komplikacija oko donošenja jako važnih dugoročnih odluka – kao što je proračunski pakt. Ako promislimo o toj temi, nije teško prognozirati tko će se pridružiti Britaniji, koja je tradicionalno u opoziciji.

Obično su to države koje nisu ušle u eurozonu. Situaciju otežava i okolnost da se sama eurozona u posljednje vrijeme poistovjećuje s Francuskom i posebno Njemačkom. Takva personifikacija ne ide na ruku eurointegraciji i razlog je za optužbe na račun Berlina, koji, navodno, preporođuje njemačku snagu. Slične poruke čuju se u zemljama koje ne pripadaju eurozoni – Poljskoj, Češkoj i Rumunjskoj.

Još oštrije se krajem 2012. izjasnio predsjednik Nacionalne banke Poljske i bivši premijer zemlje Marek Belka, rekavši da je stvaranje eura greška. Poljaci nemaju što tražiti u eurozoni do isteka krize, rekao je on.

Posebnu želju za odustajanjem od svojih kruna ne osjećaju ni Danci ni Šveđani. Istraživanja javnog mnijenja svjedoče o tome da je u obje države više protivnika eurozone. Što se tiče Rumunjske i Bugarske, antibriselska raspoloženja izazvana su i činjenicom da ih još ne primaju u schengensku zonu.

Slična situacija je uvelike rezultat realiziranih planova širenja EU-a krajem 1990-ih i početkom 2000-ih. Tada su se rukovodili prije svega geopolitičkim argumentima. Što se tiče ekonomskog pitanja, odložili su ga za kasnije. Na proširenje EU-a gledalo se kao na sredstvo omogućavanja stabilnosti i sigurnosti u regiji s nesređenim granicama, nacionalnim manjinama, uzajamnim povijesnim pretenzijama i drugim problemima. Posebice i zbog toga jer su se za ideju širenja EU-a na istok aktivno zalagale istočnoeuropske zemlje – podsjetio je šef katedre za europsku integraciju MGIMO MIP-a Ruske Federacije Niklaj Kavešnjikov:

Treba naglasiti da je inicijativa za stupanje u EU polazila od samih zemalja Središnje i Istočne Europe. Upravo su one pod motom „vratiti se nazad u Europu“ pokušavale učlaniti u EU i NATO. U Europskoj uniji su se prvo javljala različita mišljenja povodom širenja na istok. Međutim, na kraju, donesena je odluka o primanju novih zemalja u organizaciju.

I to nije sve. Sadašnji financijsko-ekonomski problemi u EU daju novi impuls upravo tim separatističkim i nacionalističkim raspoloženjima koja su se trebala suzbiti širenjem Unije. Američki analitičar George Friedman prognozira da će „separatistički pokreti koji dobivaju na snazi mijenjati granice i čak prijeći iz područja apsurda u sferu mogućeg“. Naveo je pri tome situaciju na relaciji Mađarska-Rumunjska-Slovačka. „Pritisak u Europi jača, a ono što se smatralo nemogućim za kratko vrijeme može postati vrlo ostvarivo“, kaže Friedman. A to znači da proces raspadanja Europske unije na nekoliko blokova ne samo da se neće moći zaustaviti, već će dovesti do promjena u čitavoj Europi.