Depardieu o najdubljem u ruskoj povijesti

On je bio i, naravno, ostao Francuz, bez obzira na bilo kakve poreze, socijalne kataklizme ili uvredljive izjave dužnosnika. Cyrano de Bergerac, Danton, Balzac... Bez tih Deparieuovih uloga ne može se zamisliti ni francuski film, ni francuska kultura. Težnja k Rusiji također je dio te kulture.

Depardieu nije nimalo banalan u potrazi za odgovorom na pitanje otkud mu takva naklonost: „Što je lijepo u ruskoj duši? Rusija nije planinska zemlja i vjetar u njoj slobodno puše. Čini mi se da otuda potječe taj moćni temperament. I to je isto kao kod mene. Ja živim u Berryju, gdje također nema planina i sve vrijeme puše vjetar. Po tome smo slični. Čovjek mora biti vrlo snažna ličnost da bi bio Rus i da bi time bio oduševljen.“

„Da li vam se sviđa ruski jezik?“

„Da, veoma!“

„Govorite li ruski?“

„Razumijem ruski, a nadam se da ću uskoro moći i govoriti. Tko hoće biti pametan i obrazovan, taj treba učiti jezike. Ako hoćete, znanje jezika zapravo i jest obrazovanje i inteligencija. Još uvijek mi je zanimljiva ruska književnost.“

„A kako ste upoznali rusku književnost? Koja vam je knjiga bila prva?“

„Dostojevski. Najprije Dostojevski, zatim Tolstoj, pa Puškin, pa Bulgakov.“

„Koliko ste tada imali godina?“

„Dvadeset. I ta književnost me je do srži potresla. I još uvijek me potresa.“

Tu obuzetost ruskom književnošću Depardieu je mnogo puta utijelovio na sceni. Francuska kazališta su s njegovim učešćem postavljala na scenu „Braću Karamazove“ i „Idiota“. Rasputin i Pugačov njegove su velike filmske uloge. Tolstoj, Bulgakov i Čehov su mu zasada u mislima i planovima.

„Obožavam mlade Čehovljeve junakinje. Volim Tolstoja. Tolstoj je pisao potresne stvari. Na primjer, o tome kako su plemići htjeli osloboditi svoje seljake, ali su se ovi protivili, htjeli su ostati pod vlašću bogataša. Sve to Europa ustvari još uvijek ne razumije.“

„Zašto Europa to ne razumije?“

„Oni ne mogu shvatiti da je Rusiji, kao i svim zemljama bivšeg SSSR-a, bio potreban svojevrsni protektorat. To su bile zemlje koje su često ratovale [...]. I bila je potrebna željezna ruka da ih sve ujedini.“

I prije nego što je dobio rusko državljanstvo, Depardieu je vrlo pažljivo pratio unutrašnju politiku današnje Rusije. „Ruska opozicija nema program, nema ništa. Ima samo pametne pojedince, kao što je Kasparov, ali to je korisno samo u šahu. Politika je daleko složenija stvar. Neusporedivo složenija“, kaže glumac.

Takva je, uostalom, i ruska povijest, u kojoj Depardieu kao čovjek sa strane pokušava sagledati ono što je najvažnije: „U ruskoj povijesti je bilo raznih perioda. Bilo je i nasilja, zatim i raskrinkavanja tog nasilja, ali kada vidite balerine Boljšog teatra, kada vidite Valerija Gergijeva, kada slušate Olgu Borodinu, rusku operu, ili kada vas oduševljava Nurejev, onda, u suštini gledano, samo to ima značaja. Upravo to i jest ono najvažnije i najdublje u ruskoj povijesti.“

Svjetsku kulturu upropaštavaju mediji, uvjeren je Depardieu. Međutim, šansa još uvijek postoji. Francuski glumac zasada nije prihvatio ponudu da se profesionalno bavi tim pitanjem (u Mordoviji mu je, kao što je poznato, ponuđeno mjesto ministra kulture), ali vrlo dobro poznaje situaciju u ovoj sferi: „Vi imate rusku klasiku. Zahvaljujući zalaganju predsjednika Putina ruski crtani filmovi vraćeni su gledateljima. Putin je vratio i Rostropovičevu kolekciju, koja je bila iznijeta iz Rusije. Poznajem mnoge Ruse u Francuskoj, i ne samo u Francuskoj, koji su se vratili u Rusiju, jer je njihovoj duši nedostajala ova toplina.“

Inače, Gerard Depardieu sebe smatra čovjekom koji je blizak epohi Renesanse. Veliki glumac ne skriva da mu je pomalo nelagodno u okvirima suvremenih normi i ograničenja. Zvuči čudno, ali glumac koji je snimio stotinu filmova pred kamerom se osjeća kao da je vezan.

Najekskluzivniji dio intervjua snimili smo na kameru mobilnog telefona, u krugu bliskih ljudi, daleko od svih kritičara – i onih starih, francuskih, i ovih novih, ruskih: „Francuzi vole kritizirati. Uzmimo, na primjer, događaje vezane za Pussy Riot. Zamislite samo da su te djevojke otišle, recimo, u džamiju. One odande ne bi izašle žive. Čak i u katoličkom svijetu bi to bilo strašno. Ali kada ja tako nešto govorim u Francuskoj, mene tretiraju kao idiota. Da, ja padam sa skutera, ali ja sam živ čovjek, na kraju krajeva. Nažalost, mase su glupe, a samo je ličnost predivna. Naročito ako je neustrašiva.“