Zašto ne treba računati na "dogovor" između Rusije i SAD-a

Sean Spicer /

Sean Spicer /

Reuters
Hoće li Trump moći postići dogovor s Rusijom?

Glasnogovornik Bijele kuće Sean Spicer je još jednom objasnio namjere predsjednika Trumpa u odnosu na Moskvu. „Ako će biti moguće postići dogovor s Rusijom, nešto što je pokušalo posljednjih nekoliko administracija, on će to učiniti. Ako to neće biti moguće, neće to učiniti. No on će pokušati. Mislim da njegov uspjeh kao biznismena i pregovarača treba promatrati kao pozitivan znak da bi on to mogao izvesti.“

Ključne riječi ovdje su: „nešto što je pokušalo posljednjih nekoliko administracija“. Odnosno, ovdje se ne radio novim pristupima, već o tome da je Donald Trump kvalificiraniji od svojih prethodnika i da će se uhvatiti u koštac s onim što njima nije pošlo za rukom.

Ništa neobično. Očekivanja da će Trump drastično promijeniti odnose Washingtona i Moskve derivat su dviju pojava. Prvo, pozitivnih izjava pretendenta na nominaciju, a zatim kandidata republikanaca o Putinovim liderskim kvalitetama. Drugo, moćne medijsko-političke kampanje optuživanja Trumpa za proruske stavove, a zatim i izravne veze s Kremljom te čak i ruskim specijalnim službama.

Kako bilo da bilo, to su konjunkturne okolnosti, a u međuvremenu se rusko-američki strateški okvir određuje mnogo čvršćim temeljem – činjenicom da te dvije zemlje imaju najveće nuklearne arsenale na svijetu i da su sposobne fizički uništiti jedna drugu.

 

Diktat nuklearnih arsenala

Putanja razvoja odnosa između Moskve i Washingtona u suštini se nije mijenjala od pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je uspostavljen model nuklearnog odvraćanja, a ciklusi pogoršavanja i popuštanja napetosti ritmički se izmjenjuju.

Danas se militaristička retorika vraća, a mehanizmi 'hladnog rata', osmišljeni radi osiguravanja uzajamnog odvraćanja, ponovno su traženi. 

Nije slučajno Donald Trump u više navrata spominjao nuklearne potencijale i razoružanje u kontekstu Rusije. On je to, istina, činio više instinktivno nego svjesno, no instinkt ga je poslužio – dok god postoje nuklearni arsenali, oni će diktirati paradigmu odnosa.

Međutim, ta se tema neće moći koristiti za novu rundu diplomatske aktivnosti – ruska je strana jasno rekla da daljnje smanjenje nije uputno, a i sam Trump se, ako je vjerovati procurenim informacijama, Putinu žali da je sporazum START nepovoljan za Ameriku. U međuvremenu je najnoviji dogovor poznat kao 'resetiranje' izgrađen upravo oko smanjenja naoružanja. Nije jasno što bi još moglo odigrati središnju ulogu.

 

Dogovor bez Ukrajine?

Na temelju izjava koje su u posljednjih tjedan dana dali visoko pozicionirani predstavnici američke administracije (prije svega potpredsjecnik Pence i državni tajnik Tillerson) može se izvesti jedan zaključak: Washington pod Trumpom nema namjeru uključiti Ukrajinu u dogovor s Moskvom. Umjesto toga će rješavanje sukoba na istoku Ukrajine biti izneseno kao preduvjet za daljnje pregovaranje. U tome ima određene logike. Ukrajina je dobila previše pažnje; postala je detonator koji je doveo do pogoršanja odnosa između Rusije i Zapada prije tri godine.

Međutim, isključenje ukrajinske teme iz hipotetskog 'paketa' jako će smanjiti njegovu privlačnost za Rusiju. Prošle su godine Sam Charap i Jeremy Shapiro pisali o tome kako je razlog  neuspjeha Obamine ruske politike bila nevoljkost da se raspravlja o temama u okviru paketnog pristupa, o temama koje Moskva smatra bitnima, a Washington neprioritetnima, ali ideološki principijelnima. Prije svega procesi na postsovjetskom teritoriju. Želja da se jednostavno zaobiđu najbolnija pitanja i da se koncentrira na ona oko kojih se u načelu može dogovoriti dovela je do rastuće iritacije Rusije.

Trump odbacuje sve što je povezano s Obamom, ali kopira isti pristup.

 

Povratak na normu

Princip "selektivnog angažmana" u Rusije, koji je nekoć objavila Condoleezza Rice, nije radio od samog početka. A pogotovo sada, kada odvojeno uzete "sfere suradnje" ne supostoje sa "zonama ravnodušnosti", to jest, s nedostatkom suradnje, već s izravnim pritiskom kroz sankcije i druge mjere ograničenja.

U rusko-američkim odnosima se ne događa ništa dramatično, vidimo povrat na normu.

To je norma iz perioda prije perestrojke, odnosno iz vremena kada čelnici Sjedinjenih Država nisu smatrali da imaju zadata promijeniti svog sugovornika, kako se počelo događati nakon raspada SSSR-a. I Bill Clinton, i George W. Bush, i Barack Obama su u dugovorima s Rusijom smatrali da je ona 'kriva', da se mora mijenjati. S točke gledišta klasičnih odnosa velikih država, to je glupost koja prijeti narušavanjem povjerenja koje je potrebno da se postigne dogovor. Što se i dogodilo.

Trump nikoga ne misli transformirati – ni svijet, ni pojedine zemlje. Zato će njegove namjere Moskvi biti jasnije od onih koje su imali čelnici Bijele kuće od ranih devedesetih godina. No vrijedi li razglabati o dogovorima? U razdoblju 'hladnog rata' se nisu zaključivali 'dogovori' između SSSR-a i SAD-a, iako velesile bile u ravnoteži. Tada se radilo o održavanju ravnoteže koja je postignuta nakon Drugog svjetskog rata i koja je bila zacementirana opasnošću od sigurnog međusobnog uništenja.

Teoretski se nešto slično može zamisliti s Trumpom. Njegova administracije sa sastoji od ljudi čija psihologija u potpunosti priznaje igru na eskalaciju na rubu kršenja pravila.

Međutim, međunarodni kontekst je ipak bitno drugačiji.

Općenito treba pomno pratiti ne odnos Trumpa prema Rusiji, već evoluciju toga na koji način Amerika gleda na svijet i kako u njemu shvaća svoju ulogu. Počinje se razvijati novi poredak, i o poziciji Sjedninjenih Država umnogome ovise mogućnosti za druge – što će biti dostupno, a što će trebati postići (ili ne).

Raspravljati o dogovorima, 'novima Jaltama' i ostalim shemama podjele svijeta nije samo besmisleno, već je i štetno.

Vremena velesila postaju stvar prošlosti, što je također norma međunarodnih odnosa, ako se gleda povijest u cjelini, a ne samo prošlo stoljeće.

Izvorni članak na ruskom jeziku.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće