Kakve interese Rusija i SAD imaju na Balkanu?

Privatna arhiva
U okviru međunarodne znanstvene konferencije "Balkanske zemlje između Rusije i EU - 'meki trbuh' Europe?", koja se bavila odnosima Europske unije i Rusije i njihovim utjecajem na političku i ekonomsku situaciju na Balkanu, RBTH Hrvatska vam donosi izlaganje prodekanice i predavačice na Visokoj školi multimedijskih i komunikacijskih tehnologija.

Iako je ova tema vrlo aktualna i izazovna, ovo je prvi puta u povijesti Hrvatske od osamostaljenja 1991. da je organizirana znanstvena diskusija o toj problematici. Cilj konferencije bio je razmjena iskustava i podizanje svijesti o potrebi raspravljanja o temi rusko-europskih odnosa na prostoru jugoistočne Europe te o izazovima i mogućnostima koje oni pružaju za Hrvatsku i ostale države ove regije.

Prostor Balkana ili jugoistočne Europe, kao zona europske nestabilnosti, posljednjih je desetljeća česti predmet političkih analiza koje razmatraju utjecaj povijesnih, socijalnih, političkih i geografskih komponenti na oblikovanje političkog i kulturnog identiteta regije. Povijest na etnički, vjerski i kulturno raznolikom prostoru na kojem su se sučeljavali interesi velikih sila prepuna je sukoba i podjela, zbog čega se upravo povijesni kriterij često koristi pri definiranju regije. Etnička i vjerska raznolikost, česti teritorijalni i granični sporovi između država regije, kao i suprotstavljeni interesi velikih sila, u političku terminologiju uvode pojam balkanizacija kao politički stereotip koji definira Balkan kao „stanje duha“ - kao svojstva Balkana prepoznaju se primitivizam, loše navike, etnička i vjerska netrpeljivost, nedjelotvorne institucije, korupcija, stanje političke nestabilnosti, te oduvijek gospodarska i društvena stagnacija.

Danas se geopolitički položaj regije razmatra prvenstveno kroz odnose moći među velikim silama koje su kroz povijest, a i danas, upravo na prostoru jugoistoka Europe prelamale svoje političke, strateške i gospodarske interese. Politiku Sjedinjenih Američkih Država prema regiji, u kojoj su aktivno prisutne još od završetka hladnog rata, moguće je sagledati u kontekstu kompleksnog diplomatskog, ali i vojnog pristupa, čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije jugoistoka Europe. Pomicanje granica Zapada prema Istoku ili širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, proces koji Sjedinjene Države snažno kontroliraju, objedinio je vrlo različite strategije promicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. U proteklih dvadeset godina, države regije postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU, koji kao izvanjski akteri moderiraju političkom, gospodarskom i sigurnosnom transformacijom regije. Ipak, angažman velikih sila na prostoru jugoistočne Europe, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju, Hrvatsku, Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, kao i slabe države Zapadnog Balkana, rezultirao je upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, ekonomski i politički potpuno ovisnim o Zapadu.

 

Proameričke države u regiji

Naime, zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države na jugoistoku Europe, nakon 2000.g kontinuirano prisutne posredno, preko djelovanja savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF i druge međunarodne financijske institucije), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. vojim geostrateškim osobinama, jugoistok Europe, usko povezan s Mediteranom, područjem Kavkaza i srednje Azije, ali i s Podunavljem te Srednjom Europom područje je posthladnoratovske velike geopolitičke igre, tj. prostor na kojem se sve više nadmeću interesi Sjedinjenih Država, Europske unije, Turske, Rusije i Kine. Sjedinjene Američke Države svoju geostrategiju ovom prostoru oslanjaju na mrežu proameričkih država u regiji: od Hrvatske i Slovenije pa do Kosova, Albanije, Makedonije, Rumunjske i Bugarske, te Turske i Grčke.

Geopolitički sraz Zapada i Rusije na području jugoistočne Europe, smještene između Mediterana i Crnog mora, postupno se profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih i konfrontirajućih infrastrukturnih energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Taj sukob proizišao je iz novog kursa ruske politike, koja se nakon razdoblja relativne pasivnosti 1990-tih, u novom tisućljeću počela reafirmirati kao velika sila, što je naročito iskazala svojom politikom prema Ukrajini koja je naoko odbacila zapadne vrijednosti i nadomjestila ih narativom koji se temelji na ideji sukoba civilizacija (EU protiv Euroazije). Naime, Rusija je danas u svojim međunarodnim aktivnostima vođena sviješću o svojoj veličini i moći.

 

Rastući utjecaj Rusije u regiji

Međutim, sukob na Balkanu ima drugačiji karakter! Radi se prvenstveno o sukobu na razini politike, propagande, ekonomije i kulture (soft power), u kojem se Rusija nastoji prikazati kao zaštitnica Balkanskih naroda od zapadnih izrabljivača (EU i NATO). Rastući utjecaj Rusije u regiji vidljiv je na gospodarskom nivou, posebno u energetskom sektoru, kao i u političkom – Rusija je stalna članica VS UN-a s pravom veta. Svojom novom vanjskom politikom prema regiji koja se formalno oslanja na ideološki, povijesno – kulturni aspekt, te koristi ideje panslavizma i pravoslavlja, mit zajedničke povijesti, Rusija zapravo nastoji spriječiti zapadnjački projekt „širenja demokracije“ na istok Europe, odnosno zaustaviti NATO-a u njegovom prodiranju u tradicionalnu sferu ruskog utjecaja.

Jadranka Polović. Izvor: Privatna arhiva

Istovremeno Rusija nastoji postići možda nešto više – osigurati pristup Sredozemnom moru te otvoriti prostor za ostvarivanje vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa kako bi se euroazijski projekt integracije proširio i na jugoistočnu Europu. Rusija zasigurno računa na povijesnu, kulturnu i političku povezanost Rusije sa narodima i državama u jugoistočnoj Europi, međutim za sada jedino Srbija koja nije u okviru NATO-a i EU, na neki način predstavlja pouzdanog saveznika. Ipak, to ne znači da druge države regije, koje su već članice NATO-a i Europske unije, ili su u procesu pristupanja, to ne mogu postati. Sve se češće govori o ruskom trojanskom konju unutar euroatlantskih integracija. Rusija se kao što vidimo sve češće i umješnije služi mekom silom ili soft powerom, dakle sposobnošću postizanja ciljeva u vanjskoj politici, upravo ono što je Zapad, da ne govorim o EU, odavno izgubio. Naime, uspostavljeni moratorij na prijam novih članica u Europsku uniju, koji je EK najavila još 2014.g., prije neki dan potvrdila visoka dužnosnica EU-a, kao i siva realnost koja pokazuje da nove države članice EU zapravo nemaju nikakve benefite od pridruživanja, svakako su utjecali su činjenicu da entuzijazam prema eurointegracijama u regiji rapidno opada, zbog čega je Moskvi otvoren prostor za jačanje svog utjecaja u regiji.

Međutim ispred panslavenstva i pravoslavlja kao skupa dominirajućih ideja, zapravo stoje snažne interesne korporativne grupacije što je vidljivo na primjerima velikih infrastrukturnih projekata u području energetike. Srbija je glavna meta, ali podjednako tako i BiH, preko RS, Makedonija, kao i Crna Gora koja se članstvom u NATO-u, uvodi u spektar euroatlantskog utjecaja. Naime, kroz članstvo Crne Gore u NATO-u, ovaj vojni savez, kao i SAD zatvaraju „stratešku“ rupu na Mediteranu nakon čega će NATO u cjelosti uspostaviti kontrolu nad Jadranskim morem te time bitno ograničiti geostrateške mogućnosti Rusije na Balkanu, ali i Istočnom Mediteranu. Rusija je sada snažno usmjerena na zaustavljanje sličnog scenarija kada su u pitanju Srbija i BiH.  

 

Balkan je ponovno tempirana bomba

Naime, uspostavljena pax americana na prostoru regije, nakon dva desetljeća iskazuje sve svoje slabosti: Balkan je ponovno bure baruta  ili tempirana bomba. Sasvim je očito da je politika Sjedinjenih Država kao i Europske unije prema regiji zapravo devastirajuća zbog čega mogućnost novog konflikta ne treba isključiti. Ekstremno siromaštvo u koje je Balkan zapao nakon ratova 90-tih, i u kojem je zadržan strategijom imperijalističke politike proširenja, iznimna nezaposlenost koja je u regiji ozbiljan politički problem, gospodarska neizvjesnost, propast javnih politika i masovna emigracija stanovništva, nedvojbeni su pokazatelji sloma društvenog poretka. Nije teško zaključiti da je taj civilizirani Zapad u ime svojih vrlo specifičnih strateških i ekonomskih interesa promišljeno žrtvovao stabilnost Balkana i prosperitet zemalja regije.

Međutim, i u novom geopolitičkom srazu, vidljivo je da velike sile na prostoru regije, bilo da se radi o SAD-u, državama članicama EU ili Rusiji, definitivno imaju i uvažavaju jedino vlastite interese, dok istovremeno nisu spremne uvažiti interese naroda regije. Treba reći da je za sve investitore koji pristižu u regiju, bilo sa Zapada, bilo sa Istoka, uvijek sa pokroviteljstvom svojih vlada, ideologija profita i tržišnog fundamentalizma zapravo jedino pravilo. Upravo stoga su, zemlje Balkana ili jugoistočne Europe, kroz gotovo tri desetljeća tranzicije tijekom kojih su bile snažno usmjeravane od strane međunarodnih aktera, umjesto obećanog prosperiteta, gospodarskog rasta i napretka, bitno nazadovale u međunarodnoj podjeli rada, te zauzele periferan položaj u globalnoj ekonomiji.

Više