Zbog djelovanja Rusije u Siriji, u kojoj ona podržava vladu Asada u borbi protiv terorista, od Zapada se s vremena na vrijeme mogu čuti takve optužbe koje si zemlje nisu dopuštale čak niti u godinama "hladnog rata". Iako su termin "barbarsko bombardiranje" sovjetske vlasti koristile u odnosu na američke akcije u Vijetnamu, i oni su tada od same Amerike bili oštro kritizirani. Najvažnije je što nitko prije nije na ovaj način koristio iz konteksta izvučen termin tako značajan kao što je "ratni zločin".
Tko su najveći neprijatelji Rusije prema mišljenju Rusa?
Oštri napadi u diplomaciji postali su gotovo uobičajena pojava. Čak i među onima koji se smatraju partnerima, bez navodnika. Primjerice, bivši predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy jednom se našalio na račun Angele Merkel: „kaže da je na dijeti, a sama pita za 'drugi komad sira'“. Kancelarka je, pak, Sarkozyja usporedila s Mr. Beanom. Bivši talijanski premijer Berlusconi uvrede je razmijenio s više od polovice čelnika EU.
Trenutna svjetska „zvijezda“ u sferi oštrih komentara je filipinski predsjednik Rodrigo Duterte. Obamu je nazvao „kurvinim sinom“. Njega je poslao kvragu, a čitavu Europsku uniju „u vražju mater“. Uvrijedio je čak i Papu zbog toga što je njegov dolazak u Manilu izazvao velike prometne gužve. „Papa“, rekao mu je Duterte sa strane, „kurvin sine, odlazi doma i ne vraćaj se više“.
Mediji odmah vrve od takvih ispada političara, posebice onih populističkog stila vladanja. To potiče rast popularnosti lidera „odlučnih na riječima“, iako istovremeno može utjecati na odnose s drugim zemljama.
Suvremena politika sve više ovisi o „potrebama medija“.
Takva „fuzija“ između medija i politike, u kojoj se prvo stvara određena mitologija iz koje je poslije vrlo teško pobijeći i političarima i tisku – nedavno je dovela do toga da zapadna politička izdanja, slijedeći stope „demonizacije Putina“, odjednom, kao po naredbi, na naslovnice stavljaju takve „slike“ Putina da se mogu opisati samo kao uvredljive. Čak niti sovjetska propaganda iz vremena „hladnog rata“ nije išla tako daleko. I sve to nije pobudilo nikakvu reakciju od političke klase. Sloboda izražavanja, kažu. No upravo ta „sloboda“ potiče daljnje pogoršanje odnosa. Sam Putin je nedavno ukorio jednog televizijskog voditelja koji je izjavio da će SAD pretvoriti u „radioaktivni pepeo“.
Tendencija da se stvari tako „pojednostavljuju“ prisutna je u cijelom svijetu. Političari nastoje govoriti na jeziku koji je razumljiv prosječom čovjeku, često pojednostavljujući složene probleme na oštre slogane usmjerene na jednostavne birače. I Ministarstvo vanjskih poslova Rusije već neko vrijeme ne koristi „poluslužbeni“ stil koji nije dopirao do masovne publike, odabravši za svoj glas Mariju Zaharovu, sposobnu upakirati vanjskopolitičke poruke u popularan „omot“. I mora se priznati, njoj dobro uspijeva pogoditi poantu, koristeći jednostavne riječi kako bi rekla ono što je skriveno iza jezuitskih formulacija politike „dvostrukih standarda“. Glavno je to što ne ide predaleko i ne spušta se na razinu „kuhinjskih prepirki“.
U cijelom svijetu politika postaje spektakl za publiku koja se u nju ne razumije u potpunosti, s ciljem zadržavanja popularnosti lidera koji nisu sposobni gledati dalje od trenutnog izbornog ciklusa.
Nitko ne razmišlja o dugoročnim posljedicama. Kako će, primjerice, nova administracija SAD-a na čelu s Hillary Clinton, ukoliko ona pobijedi na izborima, razgovarati s Putinom nakon svega što je o njemu rečeno u žaru predizborne kampanje? Kako će biti moguće voditi ozbiljne pregovore, uključujući i one o rješavanju situacije u Siriji, nakon što je o partneru u tim pitanjima, Rusiji, rečeno da je ona „barbar“ i da čini „ratne zločine“? Nakon toga da je francuski ministar vanjskih poslova rekao da je ruskim vlastima mjesto na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu? Ne žrtvuje li se previše toga na račun političkog PR-a?
Jedno je kada si vođa zemlje poput Sjeverne Koreje dopušta huliganske ispade. No kada takav jezik komunikacije počnu koristiti zemlje o kojima u puno većoj mjeri ovisi sudbina svijeta, nismo daleko od velikog rata. Takvo je ponašanje prikladnije za tipične vrijednosti srednjeg vijeka, kada su zbog uvreda kraljevskih ambicija ratovi često i počinjali.
Naravno, bilo koji rat „dobro izgleda“ na vijestima, dižući rejtinge. No sami se gledatelji pritom ne žele naći s druge strane ekrana.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
