Oštar odgovor veleposlanika Rusije veleposlaniku Ukrajine u Hrvatskoj

Vedran Benović
Autorski komentar veleposlanika Rusije u Hrvatskoj Anvara Azimova na članak veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka.

Iznova sam prisiljen braniti svoju zemlju od laži. Razumijem želju uvaženog veleposlanika Ukrajine gospodina Oleksandra Levčenka, kao nekoga iz tima bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, da stekne naklonost nove vlasti u Kijevu i da u svim svojim nastupima bude „svetiji od Pape“. Nešto tu ne funkcionira. Nasrtljivost i neobjektivnost s kojima on pokušava komentirati sve moje intervjue odreda prelaze sve granice zdravog razuma. Moj ukrajinski kolega očigledno pretjeruje u rusofobiji i nikako ne može izaći iz začaranog kruga pakosti osuđene na propast i zarobljeništva kobnih zabluda.

Začuđuje i to da se gospodin veleposlanik, čini se, fiksirao na istinite članke i da pritom otkriva nepoznavanje nekih elementarnih stvari. Primjerice, iz njegovog članka za „Večernji list“ 1. listopada vidi se da je on uvjeren u to da, citiram, „sankcije (protiv Rusije) nemaju nikakve veze sa sporazumom iz Minska“. Preporučujem svojem kolegi da se upozna barem s izjavama francuskog predsjednika Françoisa Hollandea od 21. lipnja ove godine, njemačke kancelarke Angele Merkel od 28. kolovoza ove godine u Berlinu ili američkog predsjednika Baracka Obame od 5. rujna sa summita „dvadesetorice“ u Hangzhouu, gdje oni jasno i nedvosmisleno ukidanje sankcija stavljaju u vezu s ispunjenjem sporazuma iz Minska.

Također preporučujem gospodinu Oleksandru Levčenku da pažljivo pročita i sam sporazum iz Minska. Tamo nema niti riječi o bilo kakvim uvjetima koji moraju biti stvoreni kako bi Kijev ispunio svoje obveze. No piše da je, kao prvo, potrebno unijeti izmjene u Ustav Ukrajine u suradnji s Donjeckom i Luganskom – to nije učinjeno. Kao drugo, potrebno je s regijama uskladiti zakon o izborima u Donbasu – niti to nije učinjeno. Kao treće, treba donijeti zakon o amnestiji sudionika događanja na istoku Ukrajine – niti to nije učinjeno. Kao četvrto, u dogovoru s republikama treba donijeti zakon o posebnom statusu Donjecka i Luganska – niti to nije učinjeno. Nismo mi u Moskvi dužni ispuniti sve te političke i pravne obveze. Kakav apsurd!

Zapanjuje neznanje gospodina Oleksandra Levčenka u u vezi s događajima na Ukrajini i u Gruziji. Prema njegovim riječima, Rusija se u oba slučaja umiješala „zbog masakra koji je sama izmislila“. Podsjećam da je u kolovozu 2008. godine gruzijska vojska napala Južnu Osetiju, pucala na ruske mirotvorce i počela napadati civilno stanovništvo iz reaktivnih sustava plotunske vatre „Grad“. Ruska vojska jedva je uspjela zaustaviti ovaj masakar. Tada su sve zapadne novine, mediji i političari jednoglasno okrivili Rusiju za napad na Gruziju. Međutim, međunarodna komisija koju je osnovala EU 2008., na čelu s Heidi Tagliavini, u svom je izvješću utvrdila upravo suprotno: „Borbena djelovanja počela su velikom operacijom protiv grada Chinvali i okolnih područja u noći sa 7. na 8. kolovoza 2008. godine, kojoj je prethodilo teško granatiranje“. Preporučujem veleposlaniku Levčenku da se upozna i s ovim dokumentom.

Što se tiče Ukrajine, krajem veljače 2014. godine ukrajinski radikali i neofašisti iz „Desnog sektora“ počeli su organizirati odlazak „Vlakova prijateljstva“ na Krim s ciljem provedbe kaznene operacije protiv svih onih koji nisu podržavali neustavni državni udar u Kijevu. Nitko ih nije pokušavao zaustaviti – niti nova vlast u Ukrajini, ni Washington, ni Bruxelles. Na koga su tada mogli računati stanovnici Krima? Jesu li trebali čekati da ih žive zapale poput stanovnika Odesse u zgradi sindikata? Ili su se trebali nadati da će im nakon nekoliko godina krvavog masakra, kao u bivšoj Jugoslaviji, priznati njihovo pravo na samoodređenje? Oni su na koncu na referendumu izabrali našu zaštitu.

Najšokantnija od svega je logika razmišljanja ukrajinskog veleposlanika da se načelo samoodređenja naroda ne može primijeniti na Republiku Krim, jer se, po mišljenju veleposlanika Levčenka, to pravo osigurava za narode, ljude, a ne za stanovništvo subjekta zemlje – „gubernija, gradova, sela, ulica i kuća“.

Želim umiriti gospodina Levčenka: Krim je republika, a ne gubernija ili selo. To je isto tako multinacionalna republika poput one kakva je bila Republika Hrvatska u Jugoslaviji ili Republika Ukrajina u SSSR-u.

Što se tiče primjene načela samoodređenja naroda, navest ću jednu slabo poznatu činjenicu. U ožujku 2011. godine otok Mahoré, koji država Komorsko otočje još uvijek smatra svojim teritorijem, ušla je u sastav Francuske. Za tu je odluku glasovalo 92% stanovništva otoka koji su izašli na referendum. Što mislite, jesu li nakon toga uvedene američke i europske sankcije protiv Francuske? Je li itko govorio o aneksiji? Mislim da je odgovor očigledan.

Ili drugi primjer. U ožujku 2008. godine kosovski je parlament proglasio neovisnost. SAD i saveznici odmah su je priznali. Tad, međutim, Beograd nije prijetio Prištini vojnom agresijom, kao što je to činio Tbilisi 2008. Nitko u Beogradu nije pripremao kaznene operacije protiv stanovništva u regiji, kao što se to radilo u Kijevu 2014. Srbija je tada bila spremna za nastavak pregovora o statusu Kosova i, što je još važnije, djelovala je u skladu s rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti UN-a koju su podržali i SAD i saveznici i koju su potom oni sami prekršili.

Gdje su tada bile izjave o nedopustivosti djelovanja koja krše međunarodno pravo i teritorijalni integritet, koja se danas pripisuju Rusiji?

Događanja u Ukrajini ogromna su tragedija za ukrajinski i ruski narod. Tisuće ljudi je poginulo, stotine tisuća postali su izbjeglice. To bi trebalo okončati. Treba početi poštivati osjećaje i izbor ljudi Donjecka i Luganska, dokazati im da će im u sastavu iste države život biti bolji, udobniji, prestati koristiti regularnu vojsku protiv svog naroda, zaustaviti umiranje djece. A mogu se i dalje pisati paskvile, pune pogrešaka i izravnih laži, može se i dalje vrijeđati Rusija i rugati se zdravom razumu. No nije li bolje na vrijeme se zaustaviti i prekinuti ovaj besmisleni apsurd? Istina će svakako naći svoj put, ona je na našoj strani. A ne na strani onih koji pokušavaju sve okrenuti naopako.