Ruski veleposlanik: Malo istine o događajima u Ukrajini

Vedran Benović
Autorski komentar veleposlanika Rusije u Hrvatskoj Anvara Azimova na članak veleposlanika Ukrajine o neustavnoj promjeni vlasti u Ukrajini i događajima koji su nakon toga uslijedili

U svom se komentaru za list „Slobodna Dalmacija“ 26. rujna moj cijenjeni kolega veleposlanik O. Levčenko dotaknuo teme neustavne promjene vlasti u Ukrajini i događaja koji su nakon toga uslijedili, uključujući rat u Donbasu i odcjepljenje Krima. Nemam se namjeru svađati s ukrajinskim veleposlanikom. Nema smisla raspravljati s čovjekom koji izmišlja događaje i brojke. Navest ću samo činjenice.

Kako je došlo do krize u Ukrajini? Bivši predsjednik V. Janukovič odgodio je potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji kako bi se konzultirao s Rusijom, na koju je tada otpadalo više od 30% ukrajinskog izvoza. Pod tim su izgovorom u Kijevu počeli nemiri koje su aktivno podržavale neke zemlje Europske unije i SAD. Naši zapadni partneri nisu bili osobito zabrinuti zbog činjenice da su glavna pokretačka snaga „Euromajdana“ postali radikali iz „Desnog sektora“ sa sloganima „Ubij Rusa, ubij Poljaka, ubij Židova“. Sve je to dovelo do protuustavnog državnog udara.

Oni koji su bili protiv državnog prevrata bili su proganjani. 2. svibnja 2014. godine u Odessi su u zgradi sindikata živi zapaljeni deseci ljudi koji su prosvjedovali protiv tzv. revolucije. Istovremeno je u cijeloj Ukrajini krenuo oružani teror protiv disidenata. Najviše ih je bilo u Donbasu, gdje je na koncu i izbio građanski rat.

Stanovnici Krima uspjeli su izbjeći pokolj. Nakon što su krajem veljače, uz puno toleriranje (a možda i podršku) kijevskih vlasti, razbojnici iz „Desnog sektora“ počeli organizirati odlazak „Vlakova prijateljstva“ na Krim s ciljem provedbe kaznene operacije, rukovodstvo poluotoka odlučilo je provesti referendum o odcjepljenju od Ukrajine. Kako pokazuju ispitivanja javnog mišljenja koje i ruske i zapadne agencije provode na Krimu, danas bi rezultati referenduma bili jednaki kao i 2014. godine.

A što je sa sporazumom o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji zbog kojeg je sve počelo? Nove vlasti odgodile u implementaciju sporazuma za dvije godine. Ispostavilo se i da ga ne podržavaju svi u Europskoj uniji – protiv sporazuma su se izjasnili Nizozemci na referendumu 6. travnja 2016. godine. Čemu onda prevrat? Osim toga, Janukovič je dan prije prevrata s oporbom potpisao sporazum (za koji su jamčili ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke i Poljske) kojim se predviđalo održavanje prijevremenih izbora. Na njima bi najvjerojatnije isti ti ljudi s „Majdana“ došli na vlast.

Mi smo na kraju 2013. godine biti spremni Ukrajini dati kredit od 15 milijardi dolara, dvostruko smanjiti cijenu plina. I uopće se nismo protivili potpisivanju sporazuma Kijeva i Europske unije. Taj sporazum nije odgovarao samoj Ukrajini. Otkad je Europska unija otvorila tržišta za ukrajinske proizvođače, njezin je izvoz u EU porastao samo za orahe (25%), proizvode od slame (21%) i vunu (10%). No zbog tog je sporazuma Ukrajina izgubila mjesto u Carinskoj uniji sa zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, izgubila je tržište za značajan dio svoje proizvodnje teške industrije, strojogradnje i poljoprivrede. Sada su za preorijentiranje na EU potrebne godine i milijardske investicije.

SAD i njegovi saveznici mogli su ne podržati antiustavni državni prevrat, mogli su nove vlasti, kao dotad predsjednika V. Janukoviča, pozvati da ne koriste silu protiv svog stanovništva, mogli su osuditi „Vlakove prijateljstva“, mogli su zatražiti istragu o ubojstvima na „Majdanu“ i u Odessi. No ništa od toga nije učinjeno. Danas kao rezultat toga imamo apsolutnu tragediju s tisućama žrtava, milijunima nesretnih sudbina dva naroda, kolapsom ukrajinskog gospodarstva. Svi su izgubili – i mi, i Ukrajinci, i Europljani.

Tko je onda pobijedio?

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće