U petak, 29. travnja, The Wall Street Journal izvijestio je da se pojačava kontingent NATO-a u baltičkim zemljama i u Poljskoj. Očekuje se da će 4 000 vojnika biti poslano na granice s Rusijom. Nešto kasnije je tu informaciju potvrdio zamjenik ministra obrane SAD-a Robert Work. U kontekstu napetih odnosa između Zapada i Rusije taj korak izgleda kao još jedno upozorenje Moskvi da ne zaoštrava situaciju na granicama s baltičkim republikama.
Međutim, čak i pored nedavnog filma BBC-a o tome kako žarište sukoba u istočnoj Latviji prerasta u Treći svjetski rat, ipak se ne može reći da Rusija i u stvarnosti, a ne samo u filmu, predstavlja opasnost na Baltiku. Štoviše, stanovništvo jednog dijela europskih zemalja odavno se protivi prebacivanju trupa na Istok. Kakve mogućnosti taj korak pruža Sjevernoatlantskom savezu? To pitanje je aktualno pogotovo sada, kada je poslije dvije godine prvi put održana sjednica Vijeća Rusija - NATO, i kada na njoj nije došlo do odmrzavanja odnosa između Moskve i zapadnih saveznika. Naprotiv, ispostavilo se da dijalog u ovoj fazi odnosa ne daje nikakve rezultate.
Što se krije iza odluke NATO-a da pošalje trupe na ruske granice?
U ovom trenutku riječ je o slanju četiri bataljuna (dva američka, jedan njemački i jedan britanski) u Estoniju, Latviju, Litvu i Poljsku. Zasad je samo Berlin priopćio da će trupe koje šalje najvjerojatnije biti razmještene u Litvi. Još uvijek nije poznato gdje će biti stacionirane druge jedinice.
Baltičke zemlje su nakon ulaska u NATO 2004. godine dobile prilično pouzdane garancije svoje sigurnosti. Budući da nijedna od tri bivše sovjetske republike nije imala suvremenu borbenu avijaciju, u njihovom zračnom prostoru od 2004. godine djeluje misija NATO-a za zaštitu baltičkog neba. U početku su u zrakoplovnoj bazi Šiauliai u Litvi bila bazirana 4 lovačka aviona, da bi se 2016. godine njihov broj povećao na 18 letjelica. Pored litvanske baze, Savez je počeo eksploatirati i estonsku zrakoplovnu bazu Ämari.
U baltičke zemlje su 2014-2015. godine u više navrata slane i kopnene trupe s tenkovima i drugom teškom tehnikom. One su uglavnom sudjelovale u manevrima izvođenima na teritoriju ovih zemalja. Scenarij mnogih vojnih vježbi je bio zapravo suprotstavljanje agresiji Rusije.
Primjerice, u manevrima Steadfast Jazz-2013 i Steadfast Jazz-2015 sudjelovalo je preko 6000 vojnika NATO-a. Istina, oni u ovim republikama nisu ostali trajno. S druge strane, početkom 2016. godine Europsko zapovjedništvo Oružanih snaga SAD-a (EUCOM) obznanilo je obnovljenu varijantu vojne strategije u Europi, u kojoj se prioritet daje "odvraćanju agresije Rusije". Spomenuti manevri omogućuju NATO-u da učinkovito uvježbava brzo prebacivanje trupa na Baltik i koordinaciju njihovih djelovanja.
Treba imati u vidu da je ruski vojni kontingent na sjeverozapadu Rusije znatno veći od trupa Sjevernoatlantskog saveza u regiji. Pored toga, početkom 2016. godine ministar obrane Rusije Sergej Šojgu priopćio je da će do kraja godine na zapadnom pravcu biti formirane tri nove divizije (ovisno o rodu vojske brojno stanje tih divizija može biti veće od 16 000 ljudi).
U takvom kontekstu djelovanja NATO-a usmjerena na jačanje svog kontingenta na Baltiku izgledaju samo kao uzvratna mjera, i to prilično asimetrična. Ako bi Washington i njegovi saveznici u NATO-u zaista strahovali od napada Rusije na Baltik, trebali bi u baltičkim zemljama razmjestiti bar jednu diviziju.
Međutim, teško da se može govoriti o bilo kakvoj stvarnoj opasnosti koju bi Rusija predstavljala za Latviju i Estoniju, a utoliko prije za Litvu i Poljsku. U bivšim sovjetskim republikama Kremlj ima sasvim konkretne interese koji nikako ne mogu ugroziti suverenitet tih zemalja. Prije svega, Rusija bi htjela osigurati prava stanovnika kojima je materinji jezik ruski. To se najviše tiče problema regionalnih jezika i dobivanja državljanstva. Drugo, Moskva želi isposlovati poboljšanje kopnenog prometa između baltičkih zemalja i Kalinjingrada, koji se nalazi u istoimenoj ruskoj regiji okruženoj Baltičkim morem s jedne, i Poljskom i Litvom s druge strane.
Osim toga, teško da će Rusija napasti baltičke zemlje, jer takva agresija može izazvati međusobne nuklearne napade kako je prikazano u filmu BBC-a "World War Three: Inside the War Room", u kojem su redatelji inscenirali napad Rusije na Litvu sa svim posljedicama. Zaista, u slučaju hipotetskog konflikta zemlje će biti prisiljene primjeniti nuklearni potencijal već u prvoj fazi rata. Ni Moskva ni Washington ne isključuju primjenu taktičkog nuklarnog oružja. Međutim, upravo to oružje je faktor odvraćanja zahvaljujući kojem nije realno očekivati napad Rusije na baltičke zemlje, a samim tim ni otvorenu konfrontaciju Rusije i Sjevernoatlantskog saveza.
Prema tome, može se pretpostaviti da pravi razlog znatnog pojačanja NATO-a na teritoriju baltičkih zemalja ima političku pozadinu. Takav potez doprinosi euroatlantskoj integraciji, jer demonstrira spremnost vodećih država Saveza - SAD-a, Njemačke i Velike Britanije - da djeluju udruženim snagama.
Kako jačanje vojne nazočnosti NATO-a na Baltiku utječe na Poljsku, Latviju i Litvu?
Ujedno se tim potezom Kremlj prisiljava da zauzme oštriji stav prema zemljama koje su prebacile trupe na rusku granicu. Tu se prije svega radi o Njemačkoj, budući da je kancelarka Angela Merkel još prije nekoliko dana, nakon susreta s predsjednikom SAD-a Barackom Obamom u Hannoveru, naizgled malo ublažila retoriku govoreći o principijelnoj mogućnosti ukidanja antiruskih sankcija.
Pored toga, britanska vlada može prikazati slanje britanskih trupa u baltičke zemlje kao odlučnu mjeru potpore sigurnosti u Europi, što će doprinijeti jačanju pozicija britanske vlade pred glasovanje o izlasku Velike Britanije iz EU, koje je planirano za lipanj ove godine.
Štoviše, upućivanje dodatnih vojnih snaga u baltičke zemlje pojačat će pozicije nacionalista koji su na vlasti u tim zemljama, i koji aktivno eksploatiraju tezu o ruskoj vojnoj opasnosti. Podsjećamo da je estonski premijer Taavi Rõivas nedavno za potrebe snimanja svog predizbornog spota izabrao pistu aerodroma Ämari nad kojom su nisko letjeli lovački zrakoplovi NATO-a. Po mišljenju političkih tehnologa vladajuće estonske Partije reformi, na taj način su se način biračima trebale demonstrirati zasluge aktivne vlade za jačanje sigurnosti zemlje.
Istina, prebacivanje trupa NATO-a donosi baltičkim zemljama i neugodno iznenađenje, koje lokalni političari "zaboravljaju" spomenuti. Naime, obrana zemlje mnogo košta i, premda Washington, Berlin i London svojim vojnicima osiguravaju novčanu nadoknadu, ipak će najveći dio troškova za održavanje neophodne vojne infrastrukture snositi Tallinn, Riga i Vilnius.
Baltičke republike su morale uložiti velika sredstva u renoviranje zrakoplovnih baza u Ämariju i Šiauliaiju. Konkretno, samo tijekom protekle tri godine Tallinn je bio prisiljen u Ämari uložiti 70 milijuna eura. Latvijce, Litvance i Estonce će skupo koštati i razmještanje 4000 vojnika, s obzirom da su ti vojnici navikli na visok životni standard, na prehranu i zdravstvene usluge na razini svojstvenoj vodećim silama NATO-a.
Odgovor Kremlja
Prema tome, novi korak NATO-a u vidu prebacivanja ogromnog broja vojnika u baltičke zemlje Kremlj će najvjerojatnije shvatiti kao još jednu provokaciju, koja će samo pojačati napetost. Potezi NATO-a zahtijevaju da Rusija na neki način odgovori. Na primjer, da organizira dodatne i skupe manevre na zapadu zemlje ili postavi nove sustave taktičkih raketa okrenute u pravcu novih jedinica NATO-a.
Drugim riječima, radi se o novom krugu u utrci u naoružavanju, na koji Zapad provocira Moskvu. U doba hladnog rata to je imalo efekta i omogućilo je da se poljulja sovjetska ekonomija. Hoće li i sada efekt biti isti? Europski saveznici Washingtona imaju suviše svojih problema da bi ravnopravno s Amerikom sudjelovali u jačanju NATO-a na istočnim granicama. Washington također zasad nije izrazio želju da šalje krupne vojne kontingente preko oceana. Uostalom, mijenja se i javno mnijenje, iako se već dvije godine čine pokušaji da se ono zaplaši Rusijom.
Kremlj, kao što vidimo, ne napada Poljsku i ne okupira baltičke zemlje. Štoviše, vojni konflikt nije ono ka čemu teži ruski predsjednik Vladimir Putin. Pa ipak, čak i minimalno povećanje prijetnje od strane Saveza na ruskim granicama može bitno narušiti ruski dijalog s Europskom unijom, a u tom dijalogu se postepeno primjećuju pozitivni momenti. Primjerice, nedavno se francuski parlament izjasnio za ukidanje antiruskih sankcija. Sve više europskih političara se izjašnjava u korist tog poteza. Međutim, dijalog može ponovno biti doveden u pitanje novim korakom Moskve u pravcu jačanja ruske obrambene moći.
Artjom Kurejev je stručnjak istraživačkog centra (think tank) Helsinki+ koji staje u zaštitu interesa Rusa u baltičkim državama.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
