Putin odgovoran "za sve i sva"

Putinova prva "Izravna linija" s narodom organizirana je u prosincu 2001. godine. Od tada se održava svake godine, samo što je termin prebačen u proljeće, kada je toplo, pa ljudi koji žele postave pitanje ne moraju satima stajati na mrazu. Ove godine je predsjednik za tri i pol sata odgovorio na 80 pitanja, a ukupno je bilo postavljeno (većinom unaprijed) preko tri milijuna pitanja. Ljudi pišu, telefoniraju i šalju video-obraćanja Putinu, ne toliko u nadi da će dobiti odgovor upravo na svoje pitanje, nego radi svojevrsnog "sudjelovanja" u donošenju odluka, jer vjeruju da će vladar sve to saznati, sve čuti i na kraju krajeva sve riješiti.

Pojedinci smatraju da je praksu "izravnih linija s narodom" Putin preuzeo od predsjednika Venezuele Chaveza, koji je svakog tjedna sudjelovao u emisiji "Halo, predsjedniče". Međutim, takav oblik komunikacije vladara sa svojim podanicima ima korijene duboko u ruskoj povijesti.

10 tema o kojima je Putin razgovarao s Rusima u Izravnoj liniji

Bit je u tome da u određenim trenucima vladar komunicira "oči u oči" sa stanovništvom, tj. bez posredovanja boljara, odnosno činovnika, jer oni, prema tradicionalnom ruskom shvaćanju, izvrću prave namjere i politiku vrhovne vlasti. Sukladno tim predodžbama, samo prvi čovjek u državi je nositelj nekakve uzvišene pravičnosti.

Narod se u ranoj ruskoj povijesti obraćao najprije velikom knezu, a zatim caru, upućujući mu takozvane "žalobnice". Za vrijeme Ivana Groznog se zajedno s formiranjem aparata centralizirane države pojavljuje i šire shvaćeno obraćanje zvano "čelobitna" (na ruskom "čelobitnaja"). "Čelobitne" su slane u specijalnu Čelobitnu upravu, što je svojevrsni prototip današnje informativne službe ili kabineta predsjednika države. To je mogla biti žalba, molba, tužba ili neki drugi dokument upućen neposredno caru. U stvari, tada je svako obraćanje vlastima bilo obraćanje samodršcu. To je isto kao kada bi danas obraćanje poljoprivrednika ministru poljoprivrede s molbom da mu se izdvoje subvencije počinjalo riječima "Najmilostiviji care, Vladimire Vladimiroviču". Država i jurisprudencija su bile personificirane u jednoj ličnosti, tj. u caru "baćuški". On je u svijesti narodnih masa uvijek doživljavan kao dobar, čak i ako je u pitanju bio Grozni.

Čelobitne vezane za privatne osobe održale su se do 18. stoljeća, a od tada se češće koristi riječ "molba", da bi se na kraju pojavila "peticija". Suština je, međutim, ostala ista. Postoje zakon i sud. Ali iznad njih i takozvanih pravosudnih organa, ili, uvjetno rečeno, gramzivih boljara ili korumpiranih dužnosnika, postoji viši sud i viša pravda. Upravo toj instanci se treba obraćati s molbom kada su iscrpljeni svi drugi načini da se zadovolji pravda, ili kada se u njih nema povjerenja.

Praksa upućivanja molbe vlastima razvijena je poslije uspostavljanja sovjetske vlasti. Narodna mudrost je sugerirala put koji je djelotvorniji od otvorenog konflikta s vlašću (čak i na sudu, da i ne govorimo o otvorenom uličnom buntu), a taj put je molba. Vlast je podržavala takve predstave koliko god je mogla. Upućivanjem osobnih ili čak kolektivnih pisama bilo je moguće postići neki dogovor s vlašću i doći do pozitivnog rješenje brojnih pitanja. Drugim riječima, sve je to funkcioniralo.

Bilo je uobičajeno da se individualne molbe upućuju po raznoraznim pitanjima (takva pitanja se i sada zadaju na "izravnim linijama", i predsjednik ih dobiva tijekom pripreme za taj nastup, a zatim ih obrađuje njegova administracija, tako da na ovaj ili onaj način svatko dobije odgovor). Ljudi su, na primjer, molili da im se dodijeli stan, da im se pomogne oko liječenja, da im se član obitelji pusti iz zatvora, da se "malo pritegne" neobuzdani šef, da se uvede red u nekom konkretnom mjestu, itd. Sve se to nije pisalo samo Staljinu, Hruščovu ili Brežnjevu, već i Oblasnom komitetu Komunističke partije, zastupnicima, novinama... Često su upravo pisma novinskim izdanjima bila vrlo učinkovit način na koji je bilo moguće izmijeniti situaciju, "istjerati pravdu" ili riješiti neko pitanje.

Sada je autoritet tiskanih izdanja znatno opao, kao, uostalom, i autoritet mnogih drugih građanskih i političkih institucija. Raste samo autoritet predsjednika - i kao institucije, i kao čovjeka. On će i dalje kompenzirati nedovoljnu učinkovitost rada svih ostalih građanskih i državnih institucija.

Georgij Bovt, politolog, član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.

Putin izlazi iz bliskoistočne igre kao pobjednik?