Odluka o početku povlačenja trupa iz Sirije neočekivana je i efektna, što u potpunosti odgovara stilu Vladimira Putina i njegove ekipe. U bliskoistočnom političkom kasinu Kremlj je povukao vrlo dobro osmišljen potez. Našao je u sebi snage prekinuti igru dok je još u dobitku, i dok Rusiji sve ide od ruke.
Trenutak je vrlo dobro odabran. Upravo sada povlačenje trupa iz Sirije omogućava da se istovremeno riješi mnoštvo zadataka, kako vanjskopolitičkih, tako i onih vezanih za unutarnju politiku Rusije.
Prvo, Moskva demonstrira spremnost da podrži mirovni proces ne samo riječima nego i djelom, budući da su napadi ruske avijacije bili jedan od glavnih faktora koji izazivaju nezadovoljstvo sirijske oporbe. Sada protivnici aktualne sirijske vlasti imaju u svojim rukama manje argumenata.
Drugo, predsjedniku Bašaru Asadu je dano do znanja da podrška ruskog zrakoplovstva nije beskrajna i da se on mora dogovarati s oponentima ili će dalje ratovati sam. U posljednje vrijeme su iz Damaska stizale glasine da su glavni uspjesi regularne vojske (uz podršku ruskog zrakoplovstva) potaknuli sirijskog predsjednika i njegovo okruženje da nastave rat do konačne pobjede. To se odmah i pokazalo u prilično samouvjerenom ponašanju vladine delegacije u Ženevi. Putinova izjava je bila hladan tuš za Damask.
Sada se pojavila šansa da se Rusija predstavi kao relativno neutralna snaga, koja je spasila sirijsku državnost od kolapsa, ali se pri tome nije upustila u slijepo ratovanje za interese vlasti Bašara Asada, o čijim propustima i nedostacima je Moskva u više navrata govorila.
Treće, povlačenje glavnine kontigenta je signal Zapadu i zemljama u regiji da Rusija ne namjerava od Sirije napraviti poligon za obnavljanje sovjetskog utjecaja na Bliskom istoku. To omogućuje da se otkloni zabrinutost pojedinih država, prije svega Turske i zaljevskih zemalja, koje su bile krajnje rezervirane kada se u Siriji pojavila ruska avijacija. Smanjuje se i opasnost od novih incidenata poput onog kada je turska avijacija oborila ruski Su-24 u pograničnoj zoni.
Pored toga, bez obzira na pokušaje da se suvremena Rusija usporedi sa Sovjetskim Savezom, Moskva je zainteresirana upravo za poboljšanje odnosa sa Zapadom koji je uvijek bio njezin glavni trgovinski partner i investitor. Što se tiče zaljevskih zemalja, i s njima je u posljednje vrijeme aktivno vođen dijalog o investicijama i suradnji u naftnoj i nuklearnoj sferi, ali napredovanje u tom pravcu je ometano nesuglasicama po pitanju Sirije (i posebno bombardiranjem, koje je dosta kritizirano u arapskim medijima).
Smanjenjem ruskog vojnog prisustva u Siriji smanjuje se i opasnost od incidenata s Izraelom, koji je također važan bliskoistočni akter. Bilo je vijesti da je izraelski vojni vrh unaprijed upozoravao ruske kolege o svojim napadima na sirijske ciljeve, ali je opasnost od incidenata ipak postojala, posebno otkako su se u Siriji pojavile protuzračne jedinice naoružane sustavima S-400.
Zvuči paradoksalno, ali odluka Moskve o povlačenju trupa neće jako obradovati Washington. Predsjednik Obama, po svemu sudeći, ne bi imao ništa protiv da Rusija i dalje obavlja dio prljavog posla umjesto Amerikanaca. Kremlj je, međutim, odlučio demonstrirati kako je sposoban za vanjskopolitičke kombinacije koje su suptilnije od neprekidne demonstracije sile.
Treba istaknuti da će Rusija ipak ostati jedan od utjecajnih sudionika u rješavanju sirijske krize, jer je dokazala svoju sposobnost da djeluje odlučno i da u slučaju potrebe primjeni silu. Ukoliko bude neophodno, zrakoplovni kontingent u Siriji može se ponovno povećati za samo nekoliko dana, ako ne i sati, s obzirom na to da infrastruktura koja je tamo stvorena ostaje na svome mjestu.
Ne treba gubiti iz vida ni utjecaj odluke o povlačenju avijacije iz Sirije na unutarnju politiku Rusije. Od prvog dana operacije jedan je od najvećih straha ruskog društva bio da će se ponoviti Afganistan, kada je sovjetska vojska zaglibila u krvavom i nepotrebnom ratu koji je trajao čitavo desteljeće. Obični ljudi se sjećaju da je tada rat počeo tako što je poslan bataljun padobranaca kako bi čuvao bazu Bagram. Putin nije dozvolio da ga uvuku u sličan sukob, što će u ruskom društvu biti dočekano s odobravanjem.
I najzad, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je operacija u Siriji prilično skupa akcija, a u kontekstu niskih cijena nafte to je veliki teret za ruski proračun. Financijski faktor, doduše, nije bio odlučujući, ali se Rusija u pravi čas izbavila od suvišnih troškova, s obzirom da u posljednje vrijeme oporba posebno aktivno kritizira Kremlj za trošenje sredstava iz proračuna u raznim vanjskopolitičkim projektima.
Pa ipak, sirijska vlada neće biti ostavljena na milost i nemilost sudbine. Zahvaljujući ruskoj pomoći obnovljena je borbena spremnost sirijskih oružanih snaga i sada će one intenzivnije djelovati protiv terorista. U Siriji će ostati ruski savjetnici. Oni i dalje obučavaju sirijsku vojsku, a također popravljaju i opslužuju borbenu tehniku. Nastavlja se isporuka oružja, streljiva i rezervnih dijelova. Regularna vojska će, dakle, biti potpuno osposobljena za borbu i nitko neće moći optuži Moskvu za izdaju saveznika i tu optužbu potkrijepiti uvjerljivim argumentima.
Prema tome, može se konstatirati da je Rusija pronašla način da izvuče dvostruku korist iz svog sudjelovanja u rješavanju sirijske krize: najprije kada je iznenada poslala avijaciju i demonstrirala silu, a zatim kada ju je isto tako iznenada odlučila povući i tako smanjila opasnost i troškove vezane za vojno prisustvo u Siriji.
Članak je prvi put objavljen na našem analitičkog portalu na engleskom jeziku Russia Direct.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
