Skriveni razlozi Putinovog odlaska iz Sirije

Ramil Sitdikov/RIA Novosti
Neočekivani Putinov potez potpuno se uklapa u osnovne principe "političkog džuda" kojih se ruski predsjednik uvijek pridržava.

Odluka o povlačenju ruskih trupa iz Sirije izazvala je čuđenje u zemljama Zapada, ali i mnoštvo konspirativnih teorija o razlozima zbog kojih je to učinjeno.

Međutim, u takvom potezu nema ničeg čudnog. Poznato je da Putin ide do kraja samo u onim situacijama kada je u pitanje dovedena sigurnost Rusije ili osobni autoritet njenog predsjednika. Ako takvi kritični interesi nisu ugroženi, onda ruski lider relativno lako "izlazi iz procesa". Pored toga, on uvijek "udara prvi" što je u više navrata govorio, ali uvijek i "izlazi iz borbe prvi", ukoliko se to može učiniti elegantno i bez gubitaka. To su osnovni principi ruskog "političkog džuda", koje se primjenjuje već godinama.

Zapad je u procjeni perspektiva ruske operacije u Siriji u određenoj mjeri upao u vlastitu "zamku nepovjerenja prema Moskvi". Kremlj je od samog početka naglašavao ograničeni znak misije ruskih vojno-svemirskih trupa i odsustvo želje da Rusija bude uvučena u kopnenu operaciju. Međutim, Zapad je sumnjao u to i pretpostavljao da Moskva ima neke skrivene namjere.

Moskva je tvrdila da će operacija trajati sve dok sirijska vojska vodi borbu protiv terorista. I zaista, u trenutku kada je Asadova vojska počela imitirati "opsadu Palmire", a u stvarnosti se koncentrirala na područje oko Alepa, Rusija je donijela odluku da završi operaciju. Moskva je vrlo jasno pokazala Asadu da podržava samo njegovu borbu protiv "Islamske države" i drugih terorističkih organizacija, a ne njegove pokušaje da pomoću ruskog vojnog potencijala riješi zadatke svog političkog opstanka.

Naravno, odluka Moskve o okončanju operacije ima svoje "duplo dno". Djeluje pomalo čudno, ali i to dno je prilično "transparentno".

Odluka Kremlja je djelomično vezana za sve veće rusko-iranske nesuglasice po velikom broju pitanja, uključujući i pitanje suradnje u naftnoj sferi. Moskva, doduše, nikada nije ni skrivala da u Siriji želi djelovati u sastavu široke antiterorističke koalicije i da tu koaliciju doživljava kao dio "velike scene". Iran je u određenom trenutku prestao ispoljavati raniju razinu kooperativnosti, pa čak i spremnosti da i dalje aktivno djeluje u Siriji (povlačenje jedinica Hezbolaha iz Sirije počelo je još prije nego što je Vladimir Putin objelodanio svoju odluku), i samim tim je nestao jedan od najvažnijih uvjeta pod kojima bi Rusija nastavila ovu operaciju. Umjesto tog uvjeta pojavili su se rizici, i Kremlj je potpuno ispravno odlučio da ih otkloni u samom začetku. Očigledno je da aktualno iransko rukovodstvo teži maksimalno iskoristiti potencijal ukidanja sankcija, između ostalog i da bi demonstrirao svoje mogućnosti u ulozi regionalnog lidera.

Još je očitija težnja Moskve da iz ruku tandema Merkel -  Erdoğan izbije propagandističke džokere, pomoću kojih se problem migracije u Europi dovodi u vezu s ruskom operacijom u Siriji. Manevar Kremlja je obesmislio tu propagandističku kampanju (a ona je zaista ljutila Vladimira Putina), pogotovo ako se uzme u obzir da se priljev izbjeglica vjerojatno neće smanjiti. S obzirom na političku konfrontaciju s Europom koja traje već dvije godine, i na neprekidno produžavanje sankcija, sasvim je logična težnja da se iskoriste greške europskih političara.

Krajnji pragmatizam i, u izvjesnom smislu cinizam, politike suvremene Rusije potpuno je suprotan ideološkom i propagandističkom mesijanstvu Zapada. U tom svom krajnjem pragmatizmu sadašnji Kremlj je, koliko god čudno zvučalo, otvoren i potpuno spreman za suradnju.

Ne treba gubiti iz vida ni sljedeće: Kremlj je kao i uvijek bio krajnje osjetljiv na oscilacije javnog mnijenja, utoliko prije u razdobljima ekonomskih poteškoća koje se između ostalog dovode u vezu i s politikom. U cjelini gledano, operacija u Siriji je uživala potporu ruskog javnog mnijenja, jer je shvaćena kao još jedna manifestacija novog vanjskopolitičkog statusa. Međutim, nova perspektiva te operacije je direktan vojni sukob u Siriji s Turskom, i uslijed toga s Amerikom, što je već izazivalo određenu zabrinutost i među stručnjacima, i u relativno širokim slojevima javnog mnijenja.

Može se dugo voditi rasprava o tome u kojoj mjeri je spomenuti scenarij bio realističan i koliko daleko je mogao otići Erdoğan u težnji da sačuva postignuća "geopolitike" koju je provodio tijekom proteklih nekoliko godina. Međutim, rusko javno mnijenje je takvu perspektivu doživjelo kao nešto sasvim realno, tako da je Kremlj na temelju toga mogao shvatiti gdje su granice dopuštene eskalacije. U uvjetima kada su u cjelini gledano riješeni najavljeni vojni ciljevi operacije, a ujedno i politički zadaci vezani za uspostavljanje odnosa s Washingtonom, Kremlj je postupio u skladu sa svojom uobičajenom taktikom, ne želeći riskirati stvaranjem nepotrebne političke napetosti u javnom mnjenju.

Sada, kada je Rusija napustila polje realne politike u Siriji, Zapad i prije svega SAD, stoje pred novim izazovom. Pitanje je, naime, hoće li Washington moći samostalno riješiti novonastalu situaciju i demonstrirati odlučnost svoje praktične politike? Amerika je sada ostala oči u oči s političkim i vojno-političkim problemima regije, i to ne samo s Bašarom Asadom, nego i s  Erdoğanom, koga je iz dana u dan sve teže kontrolirati, a također s islamistima koji i dalje imaju vojni i politički potencijal, i Saudijcima koji svakim danom tonu u sve dublju krizu. Ako se Barack ne snađe u toj situaciji, tu je Vladimir da mu velikodušno pritekne u pomoć.

Dmitrij Jevstafjev, stručnjak i član savjeta Centra za politička istraživanja Rusije ( "PIR-Centar").

Više