Pristojno upozorenje: Minhensko izlaganje Dmitrija Medvedeva

Reuters
Dijalog između Rusije i Zapada sve više podsjeća na retorički rat, u kojem nijedna strana ne kreće u ofanzivu, ali se ne namjerava ni povući.

Moskva ne želi zalaziti u još veću konfrontaciju sa Zapadom. To je naglašeno čak i činjenicom da je rusku delegaciju na konferenciji u Münchenu predvodio premijer Dmitrij Medvedev, drugi čovjek u hijerarhiji vlasti Ruske Federacije.

S druge strane, u izlaganju premijera Medvedeva nije bilo ničega što bi se moglo shvatiti kao korak u susret Zapadu, u smislu nekakvog ustupka koji bi učinila Rusija. Prije bi se moglo reći da je ruski premijer samo potvrdio ranije iznesene stavove po najvažnijim pitanjima, a to su: rješavanje ukrajinske krize, odnosi sa NATO-om i EU, i poznate prijetnje zajedničkoj sigurnosti – prije svega terorizam.

Takav dijalog više podsjeća na rovovski retorički rat, gdje nitko ne kreće u ofanzivu, ali ne namjerava ni da se povuče. Radi se o tome da su uvjeti novog budućeg mira još uvijek nedefinirani i nejasni. Jasno je samo da više neće biti onako kako je bilo ranije.

 

Novi hladni rat

Tijekom protekle dvije godine stalno se priča o novom „hladnom ratu”, tj. ili da su se naši odnosi već sveli na hladni rat, ili da se taj rat još uvijek može izbjeći. Prema riječima Dmitrija Medvedeva, na „hladni rat” nisu svedeni odnosi sa samim Zapadom, nego konkretno s NATO-om. Situacija se tijekom posljednjih mjeseci pogoršala u nekoliko pravaca i pojavio se niz novih izazova i opasnosti. Takvo stanje zahtjeva dijalog i koordinaciju.

Riječ „dijalog” se na Zapadu rado koristi. Mnoge probleme navodno nije moguće riješiti bez dijaloga s Rusijom. Međutim, sve su to samo dežurne fraze. Sankcije koje su zapadne zemlje uvele Moskvi zasada nitko nema namjeru ukinuti, iako svi shvaćaju koliko su one beskorisne u pokušaju da se ruskoj vlasti „savije kralježnica”.

Uobičajena je formulacija da sankcije mogu biti ukinute kada sporazum iz Minska bude sproveden u djelo. Ja osobno ni u to ne vjerujem. Naći će se već neki novi povod za prolongiranje sankcija. Uostalom, svima je kristalno jasno da se s realizacijom sporazuma iz Minska stalo u velikoj mjeri zbog toga što Kijev taj sporazum otvoreno sabotira, tvrdeći da je „neostvariv”. Vlasti u Kijevu osjećaju da takvo ponašanje nije kažnjivo, jer Zapad ne vrši neki poseban pritisak na njih. Kao da hoće reći: „Neka se Putin sam snađe”. Takav pristup se teško može okarakterizirati kao „produktivan dijalog”.

 

Europi prijeti opasnost gubitka identiteta

Pomalo neočekivan je, reklo bi se, pasaž u izlaganju ruskog premijera posvećen europskim problemima. On je spomenuo „opasnost gubitka identiteta Europe”, imajući prije svega u vidu migracijsku krizu.

Vjerojatno se mnogim Europljanima nije svidio prijekor da je ta kriza u mnogome rezultat „neuspješnih pokušaja presađivanja ’zapadnih’ modela demokracije na teren koji nije za to pripremljen, što je dovelo do uništenja čitavih država”.

S druge strane, Rusija u svojoj informacijskoj politici posvećuje mnogo pažnje europskim migracijskim problemima, i za nju je sada principijelno važno utanačiti takav princip organizacije međunarodnih odnosa kojim bi bila isključena mogućnost smjene neugodnih režima putem miješanja izvana. I to Moskva postavlja kao jedan od obaveznih uvjeta obnavljanja šireg dijaloga.

 

Je li suradnja moguća?

Suradnja između Rusije i Zapada u pojedinim pravcima, na primjer u rješavanju sirijske krize ili u borbi protiv terorizma na globalnoj razini, kombinira se s „odvraćanjem” Rusije u drugim strateškim pravcima. Upravo to Moskva doživljava kao glavnu prepreku na putu iznalaženja kompromisa „u konkretnim situacijama” poput Sirije.

Pa ipak, u Münchenu je generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg odgovorio Medvedevu „prijateljskom gestom”, izrazivši spremnost da se ponovno sazove zasjedanje Savjeta Rusija – NATO (rad ovog tijela je zamrznut poslije sjedinjenja Krima s Rusijom).

Ta gesta je, međutim, uslijedila tek kada je Moskva pokazala da može učinkovito primijeniti vojnu silu u sirijskom pravcu, i kada su Asadove trupe postigle značajan uspjeh uz podršku ruske avijacije.

Sve se opet događa kao u doba Hladnog rata, tj. svi jako vole pričati o miru i suradnji, ali u stvari pokreću dijalog tek kada partner nekoga počne ozbiljno bombardirati, i kad se u zraku osjeti „miris baruta”, odnosno kada je na pomolu veliki rat. Slika postaje još jasnija ako se uzme u obzir da Dmitrij Medvedev u Rusiji ne spada među posebno vatrene govornike, tj. među one koji mogu otvoreno postaviti pitanje takve opasnosti.

Georgij Bovt je politolog i član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.

Više