Zašto je susret između Pape i ruskog patrijarha povijesni?

Dmitrij Divin
Susret ruskog patrijarha i rimskog pape odlagan je 20 godina, a sada je iznenada najavljen, i to na neobičnom mjestu –u zračnoj luci u Havani, gdje će poglavari dviju crkava „u prolazu” ukrstiti svoje puteve, što svakako ima određenu simboliku.

Prije gotovo 20 godina napisao sam prvi članak o planiranom susretu rimskog pape i ruskog patrijarha. Sastanak se trebao održati u Mađarskoj, ali je otkazan, kao i onaj u Austriji zakazan nešto kasnije. Godine su prolazile, a Moskovska patrijaršija je poricala da se susreti s papom uopće ugovaraju ili se trudila objasniti da je još rano za njih.

Prošlog tjedna naposljetku objavljena vijest o povijesnom sastanku poglavara dviju najvećih crkava. Planirano je da se poglavari sretnu 12. veljače, i to na pomalo čudnom mjestu – u zračnoj luci u Havani. Zašto je ovaj susret odlagan već 20 godina i iz kojeg razloga se sada naprečac održava?

Ideja o dugoočekivanom sastanku pojavila se još u vrijeme pape Ivana Pavla II koji je težio dijalogu s kršćanskim istokom. Čuvena je njegova maksima da „crkva mora disati pomoću oba svoja plućna krila“.

Međutim, Ruskoj pravoslavnoj crkvi (RPC) nije odgovaralo upravo to što se Poljak na papskom prijestolu toliko zanimao za događaje na istoku Europe. Tijekom devedesetih, poslije raspada ateističkog sovjetskog državnog uređenja, crkva je doživjela veliki procvat, ali se istovremeno suočila s pojavom brojnih misionara iz inozemstva. U tom pogledu Rimokatolička crkva nije bila najveća prijetnja za Rusku pravoslavnu crkvu, ali je sukob pravoslavlja i katolicizma ipak imao najdužu tradiciju. Stekao se dojam da se RPC može naći u defenzivnoj poziciji, što je bio poticaj za razvoj utjecajnog antiekumenističkog pokreta, dovoljno snažnog da izvrši pritisak na crkvene vlasti u cilju slabljenja veza s nepravoslavnim kršćanima.

Problemi su počeli povremeno da se pojavljuju otkako je Vatikan obnovio svoje prisustvo u Rusiji. Ipak, najbolniji trenutak u međucrkvenim odnosima bila je Ukrajina, čiji je zapadni dio prvobitno nastanjivalo pravoslavno stanovništvo koje je pokatoličeno poslije ulaska ovih krajeva u sastav Poljske 1596. godine. Tako je nastala Ukrajinska grkokatolička crkva. Ona je 1946. godine odlukom sovjetskih vlasti potčinjena Moskovskoj patrijaršiji, ali je nastavila funkcionirati u tajnosti. Kada je 1989. godine ponovno priznata, uslijedilo je razdoblje u kojem je bio primjetan oštar zaokret ove crkve od ekumenističkog opredjeljenja. Naime, grkokatolici su zahtijevali povraćaj imovine, ali su često u tom procesu koristili nasilne metode, što su pravoslavci doživjeli kao uništavanje triju njihovih eparhija u zapadnoj Ukrajini.

Infografika: Karta religija u Rusiji. Povećati sliku.

U svjetlu ovih događaja razumljivo je da Moskovska patrijaršija nije bila u prilici prihvatiti posjetu rimskog pape Rusiji i smatrala je da do eventualnog sastanka može doći u nekoj trećoj zemlji, gdje bi se postigao sporazum o ukrajinskom pitanju. Međutim, Vatikan na ovo nije pristao kako ne bi iznevjerio očekivanja svojih vjernika u Ukrajini.

To ne znači da nisu poduzimani pokušaji da se pokrene dijalog. U Beču je 2006. godine održana konferencija kojoj su zajednički predsjedavali sadašnji patrijarh, a tadašnji mitropolit Kiril i kardinal Paul Poupard. Tada je postignut dogovor o novom okviru bilateralnih odnosa, tj. zaključeno je da treba zajedno raditi na očuvanju tradicionalnih kršćanskih vrijednosti u Europi koja u sve većoj mjeri postaje sekularna. Kontakti po ovom pitanju su se intenzivirali pošto je 2009. godine mitropolit Kiril, prije toga duže vrijeme poznat kao „ministar vanjskih poslova“ RPC, postao patrijarh. Međutim, dugo očekivani susret bio je još daleko od ostvarenja, posebno poslije izbijanja sukoba u Ukrajini, kada su se dodatno pogoršali već ionako složeni odnosi među različitim crkvenim zajednicama.

Može se, dakle, reći da je susret na Kubi posljedica potpune promjene paradigme. Problemi u Ukrajini ostali su neriješeni i oni predstavljaju „nezaliječenu živu ranu koja sprečava potpunu normalizaciju odnosa između dviju crkava“, prema riječima predsjednika Odjeljenja za vanjske crkvene odnose Moskovske patrijaršije mitropolita Ilariona. Međutim, stradanje kršćana na Bliskom istoku, kao i u sjevernim i centralnim dijelovima Afrike zahtijeva neodložnu reakciju. „U ovoj tragičnoj situaciji potrebno je ostaviti po strani interne nesuglasice i ujediniti napore za očuvanje kršćanstva u krajevima gdje je ono izloženo najsurovijim progonima“, dodao je.

Kao mjesto susreta odabrana je zračna luka vrlo udaljena od Europe, tj. od teritorija gdje su se dvije crkve tradicionalno sukobljavale, što treba naglasiti da je novi model suradnje već spreman i da će se on sprovoditi bez odlaganja. Na sastanku koji bi trebao trajati dva sata svakako se neće raspravljati o teološkim pitanjima po kojima se pravoslavni i rimokatolici razilaze. Lako je predvidjeti kako će izgledati zajednička deklaracija koju treba potpisati dvojica crkvenih poglavara – neće sadržati nikakve detalje o stanju u Ukrajini ili će imati uopćenu formu poziva na mir. Ipak, to će biti povijesni sastanak, jer će cijelom svijetu pokazati da poglavari dviju najvećih kršćanskih crkava mogu razgovarati usprkos dugotrajnom rascijepu i činjenici da njihove ovozemaljske nesuglasice nisu okončane.

Andrej Zolotov je višestruko nagrađivani ruski novinar i komentator, a trenutno je na poziciji izvršnog urednika za europske teme na portalu Russia Direct. Ranije je radio u bečkom dopisništvu ruske novinske agencije RIA Novosti, a bio je osnivač i glavni urednik portala Russia Profile, zamjenik direktora servisa na stranim jezicima agencije RIA Novosti i viši dopisnik za političke teme časopisa The Moscow Times.

Dugo se bavi pitanjima u vezi s medijima u Rusiji, pozicijom crkve u ruskom društvu, kao i pravoslavljem u ostatku svijeta. Andrej Zolotov jedan je od osnivača Međunarodnog debatnog kluba „Valdaj“.

Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće