Eskalacija napetosti u rusko-turskim odnosima se nastavlja. Turska je 30. siječnja ponovno optužila ruske Zračno-svemirske snage za povredu svog zračnog prostora. Ovog puta je u pitanju bombarder Su-34. Ankara je „uzvratila“ proglašavanjem „narančaste” razine opasnosti i podigla ratno zrakoplovstvo u stanje „pune borbene spremnosti“, što znači da je turskoj avijaciji dopušteno otvaranje vatre na tuđe avione bez usaglašavanja odluke sa zapovjedništvom. Predstavnik ruskog vojnog zapovjedništva odlučno je demantirao tvrdnju turske strane.
Što ako obore još jedan ruski avion?
Erdoğan je političar koji u teškoj situaciji voli zaoštravati odnose i svaki put je to zaoštravanje sve veće. On često djeluje samostalno, tj. ne osvrće se na saveznike iz NATO-a, smatrajući da mu blokovska solidarnost jamči bezuvjetnu podršku. Takva samostalnost je u posljednje vrijeme počela ljutiti čak i Amerikance. Pa ipak, u posljednjem incidentu s ruskim avionom NATO je izrazio solidarnost s turskim stavom. Doduše, pozvao je obje strane da pokaže suzdržanost.
Što će se dogoditi ako ne pokažu suzdržanost? Mogu li Turci ponovno oboriti ruski avion, pa makar i samo radi provokacije?
To će sada biti teže nego u studenom prošle godine, kada je oboren bombarder Su-24. Oko ruske vojne baze u Latakiji već stoje sustavi PZO S-400. Samim tim je za tursku avijaciju uvedena takozvana „zona zabrane leta” na sjeveru Sirije, jer svaki avion koji bez poziva i najave uđe u tu zonu može biti oboren.
Turski interesi u Siriji
Situacija je dodatno otežana time što su turske jedinice, po svemu sudeći, odlučile aktivnije sudjelovati u sirijskom konfliktu putem operacija na kopnu. Ovih dana su one bez borbe oduzele pripadnicima „Islamske države“ kontrolu nad prelazom Džerablus (na granici Sirije i Turske). Turska vojska i tehnika primijećena je i u drugim sjevernim oblastima Sirije. Izgleda da glavni cilj vojnog prisustva na kopnu nije toliko borba protiv „Islamske države“, koliko namjera da se uspjeh kurdskih pobunjenika na sjeveru Sirije svede na minimum. Hoće li se Turci pomiriti s izvođenjem operacija na kopnu u uvjetima „zone zabranjenog leta”, tj. bez podrške iz zraka? Ne bi se reklo da hoće.
Što će se dogoditi kada ruska avijacija bude djelovala u istim područjima gdje turska vojska vrši svoje kopnene operacije? Teško je to predvidjeti, ali situacija je vrlo opasna. Moskva je s američkom avijacijom koja leti iznad Sirije od samog početka uspostavila koordinaciju, a s turskim vojnim vrhom je prekinula sve kontakte otkako su Turci u studenom oborili ruski avion Su-24. Samim tim je višestruko povećana opasnost od vojnog sukoba, čak i ako do njega dođe slučajno.
Odnosi Turske sa SAD-om i EU
Ankara u konfrontaciji s Rusijom, naravno, računa na solidarnost NATO-a. To, međutim, ne znači da će svi u Savezu biti oduševljeni mogućnosti da postanu taoci riskantne Erdoğanove igre. Njegovi strateški ciljevi u mnogo čemu se ne podudaraju sa ciljevima SAD-a i njihovih zapadnih saveznika. Prije svega im ne ide u prilog šurovanje turskih specijalnih službi i političara s „Islamskom državom“, a postoje i ozbiljne nesuglasice između Turaka i Amerikanaca po pitanju uloge Kurda u borbi protiv islamista.
Stručnjaci razmišljaju o tome kako bi mogli izgledati budući odnosi Europe s Moskvom.Ankara gotovo neskriveno ucjenjuje Europsku uniju time što može usmjeriti u Europu stotine tisuće izbjeglica ukoliko EU ne pristane na ustupke. Ankari više nisu dovoljne čak ni one 3 milijarde eura koje je ranije Angela Merkel obećala da će dati kako sirijske izbjeglice budu zadržane u Turskoj (tamo ih u ovom trenutku ima preko 2 milijuna). Vlasti u Ankari sada aludiraju na obnavljanje pregovora o članstvu Turske u Europskoj uniji i o uvođenju bezviznog režima već ove godine. Ako Europi sada nešto nedostaje, onda je to svakako bezvizni režim s ogromnom muslimanskom zemljom koja ima 80 milijuna stanovnika i stotine tisuća izbjeglica.
Ovih dana je isplivao još jedan neprijatan detalj. „Anonimni izvor“ u ruskoj obavještajnoj službi obavijestio je medije da tragovi organizacije terorističkog napada na ruski putnički avion iznad Egipta u jesen 2015. godine vode u Tursku. Konkretno, u terorističku organizaciju „Sivi vukovi“ (i u Europi se ta organizacija tretira kao teroristička). Upravo u Turskoj je posljednji put primijećen „avionski tehničar” koji je, kako se pretpostavlja, podmetnuo bombu u avion A321 na aerodromu Šarm el-Šeik.
Drugi pripadnik „Sivih vukova“ primijećen je na video-snimci u grupi naoružanih ljudi koji su sa zemlje pucali u pilota oborenog ruskog aviona Su-24 dok se spuštao padobranom.
Samim tim je Turska (zasada neslužbeno) optužena u najmanju ruku za prikrivanje međunarodnih terorista. Ako se te optužbe potkrijepe novim dokazima, to će još više poljuljati Erdoğanove pozicije na Zapadu.
Sve to može biti nedovoljno da odvrati turskog predsjednika od upuštanja u nove rizične operacije, pa i u vojne akcije, jer se uzda u snagu turske vojske, koja je odlično obučena i ima iskustvo borbenih akcija u regiji. Turska flota u Crnom moru je daleko jača od ruske. To, međutim, ne znači da će se sada ruske Vojno-svemirske snage brže-bolje pokupiti i pobjeći iz Sirije u paničnom strahu od turskih prijetnji. One tamo još nisu dovršile svoj posao. Osim toga, Putin ne spada u političare koji pod pritiscima popuštaju.
Georgij Bovt je politolog i član Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
