Mogućnosti i rizici sirijske kampanje

Iorsh
Jesen 2015. je još jedna važna etapa ruske političke povijesti. Prvi put u posljednjih petnaest godina država službeno ostvaruje veliku vojnu akciju izvan svojih granica. Motiv nije ''političko korektno'' mirotvorstvo, nego razlozi strateškog karaktera. Moskva poziva međunarodnu koaliciju protiv terora, ali daje do znanja da je spremna djelovati i samostalno.

Motivi, koji su potaknuli Kremlj da donese odluku o vojnoj operaciji daleko izvan svojih granica, svakako su jasni. IDIL, koji je zabranjen u Rusiji, nesumnjivo je neprijatelj Rusije. Osim toga, profunkcionirao je politički osjećaj Vladimira Putin. Ulovio je mogućnost u kojem se može ''prelomiti'' situacija, prisilo je druge da reagiraju na njegovu inicijativu, a ne obratno. Demonstracija vojnih mogućnosti Rusije, koje su se znatno proširile, nije cilj, nego čimbenik. Kao i formiranje kruga važnih partnera u regiji od Teherana do Bejruta.

Rizici nisu ništa manje očiti. Moskva de facto sudjeluje u surovom građanskom ratu na jednoj od strana (Bašara Asada) i u religioznom ratu, solidizirajući se (neka i situacijski) sa šijitskom manjinom muslimanskog svijeta protiv sunitske većine. To traži pažljivo kreiranje politike. U protivnom slučaju, razina štete, uključujući i unutar Rusije (uzimajući u obzir vjerske osobitosti ruskih muslimana), mogla bi biti jako velika.

Odnosi sa Zapadom se samo usložnjavaju. Nanošenje ozbiljne štete islamistima je u interesu gotovo svih. No budući da je mogući uspjeh Rusije povezan ne samo s jačanjem njezina utjecaja, nego i pozicija Asadovog režima, zajamčen je negativan odnos SAD-a i njegovih saveznika. Teško je reći hoće li doći do izravnog pružanja otpora Moskvi, postoji nada da su neke lekcije iz prošlosti svladane. Kako god bilo, u najboljem slučaju vodeći igrači će i dalje čuvati svoju neutralnu poziciju. Međutim, surovi informacijski rat je neizbježan. I on je već počeo.

Glavni problem ratova koji se danas vode je taj što u njima nema pojma ''pobjede''. Dosadašnje vojne kampanje gotovo isključivo imale su cilj smijeniti režime u Afganistanu, Iraku i Libiji. To je i bilo ostvareno. No svi su se ustručavali to nazivati pobjedom, jer nikad neželjena vlasti nije bila do kraja uništena. Vojni uspjeh prisiljavao je pobjednika ili da se bavi skupom i neučinkovitom državnom izgradnjom (Afganistan, Irak), ili da se brzo povuče (Libija), ostavivši iza sebe ostatke državnosti. Kako god bilo, cilj svake kampanije bio je na kraju traženje ''strategije izlaska''.

Naravno, rusko sudjelovanje u Siriji ima barem jednu principijelnu razliku od akcija SAD-a i NATO-a od početka 2000-ih. ''Moskva ne teži smjeni aktualne vlasti, nego je pokušava sačuvati i ojačati. Što god govorili o Asadovoj vlasti, koja je izgubila legitimitet i učinkovitu kontrolu nad većim dijelom teritorija, uzajamna surdnja s regularnom vojskom i administrativnim aparatom, pa čak i oslabljenim, osigurava veće mogućnosti nego što je pomoć pobunjenicima.

Ipak, to ne ukida pitanje o ''strategiji izlaska'', posebno ako stvari ne krenu onim tijekom kako je predviđeno. Na kraju krajeva, Amerikanci nanose udare po IDIL-u iz zračne luke Indžirlik u Turskoj, gdje će i ostati u slučaju nesretnog scenarija vojnih akcija. Ruski piloti smješteni su u bazi u Siriji.

Svaki rat ima svoju logiku, koja u određenom trenutku pobjeđuje političku svrsishodnost. I jako je teško izaći iz te situacije. Iskustvo gotovo svih bliskoističnih država, koje su pokušavale odigrati ''velike partije'', tome svjedoči. Povijest Bliskog istoga uči nas jednom – tamo nikad ne ispadne onako, kako je planirano. I to se ne smije zaboraviti. 

Fjodor Lukjanov je predsjednik prezidijuma Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.