Kremlj nadigrao zapadne zemlje u Siriji

Rusija se službeno uključila u sirijski konflikt. Pojedini promatrači su fascinirani brzinom ruske intervencije. Predsjednik Vladimir Putin je 29. rujna objavi namjeru Moskve da se bori protiv „Islamske Države”, a već 30. rujna u jutarnjim satima Vijeće Federacije mu po hitnom postupku daje odobrenje za slanje trupa u inozemstvo, da bi istog dana avioni ruskog ratnog zrakoplovstva već izvršili prvo bombardiranje.

I pored takve brze reakcije, operacija je ipak pripremana tjednima, ili čak mjesecima. S tim što je politička priprema bila mnogo složenija od tehničke. Moskva se potrudila da detalje operacije usaglasi sa svim zainteresiranim stranama (točnije, sa svima koji su pristali na takav dijalog).

Scenariji ruske vojne operacije u Siriji Ruski tisak posvećuje mnogo prostora ruskoj vojnoj operaciji u Siriji. Iznose se različite varijante mogućih pravaca razvoja ove akcije, sastav zrakoplovne grupacije koju je Rusija uputila u Siriju, kao i mogući ciljevi zračnih napada.

Prije svega, uspjela je pronaći kompromisno rješenje sa susjedima Sirije – Izraelom i Turskom. Sa njima je bilo potrebno usaglasiti mehanizam sprečavanja vojnih incidenata. Po svemu sudeći, Turci i Izraelci su jednostavno dovedeni pred svršen čin i zatim im je ponuđen sporazum. I obje zemlje su to prihvatile (Tel Aviv je pri tome zatražio i dobio od Moskve garanciju da neće biti dopuštena predaja ruskog oružja u ruke libanskog Hezbolaha).

Teže je bilo naći zajednički jezik s kolektivnim Zapadom. Učinkovitoj antiterorističkoj suradnji između SAD-a, EU i Rusije smetala su dva ključna problema: na čijoj strani se boriti i protiv koga.

Bit prvog problema je bila u tome što Zapad odlučno odbija ratovati na strani Bašara Asada. SAD i EU su smatrale da sirijski predsjednik mora otići, i to odmah. Moskva i Teheran, međutim, nisu na to pristajali.

Na kraju su strane postigle kompromis, s tim što su ustupke napravile zapadne zemlje. One su prihvatile varijantu da Asad ne mora otići odmah, nego po završetku borbenog djelovanja i građanskog rata. Konkretno, da ne sudjeluje u novim predsjedničkim izborima. Posljednji se predao Washington. Tek noću između 29. i 30. rujna po moskovskom vremenu John Kerry je rekao da Siriji nije potrebno svrgavanje Bašara Asada, nego „postupni i kontrolirani prijelazni period”.

Teheran i Moskva su sa svoje strane dali do znanja da nemaju ništa protiv takvog prijelaznog razdoblja. Hasan Rohani je dao do znanja da ne isključuje mogućnost sprovođenja reformi u Siriji, a Vladimir Putin je 30. rujna izrazio nadu da će predsjednik Asad ispoljiti „aktivan i elastičan stav”, i „spremnost na kompromise u ime svoje zemlje i svog naroda”.

Ruskim oružjem protiv „Islamske Države”

Drugi problem je bila neodređenost povodom toga koga će Rusija bombardirati u Siriji – da li „Islamsku Državu” ili sve protivnike službenog Damaska. Uoči svog odlaska u SAD Vladimir Putin je jasno stavio do znanja da ruski avioni mogu napasti svakoga tko ratuje protiv legitimnih sirijskih vlasti, ako ništa drugo, ono zbog toga što te sile idu na ruku „Islamskoj Državi”. Zapad je, međutim, zahtijevao od Moskve da se ograniči bombardiranjem položaja same „Islamske Države”, ali je na kraju i po tom pitanju napravio ustupak. Priča se da će sirijska opozicija biti prisiljena sjesti za pregovarački stol s Asadom i sklopiti politički sporazum, tako da ne ometa regularne trupe u borbi protiv terorista.

U vezi s operacijom ima trenutaka koje tek treba riješiti. Na primjer, Rusija treba proširiti vlastitu koaliciju i postići jasniji dogovor o koordinaciji djelovanja s američkom koalicijom. Ali sve se to može raditi već u tijeku same operacije, čiji početak se nije mogao dalje odlagati. Iz dana u dan „Islamska Država” jača svoje pozicije. Osim toga, partneri su u svakom trenutku mogli promijeniti svoj stav pod pritiskom vanjskih ili unutarnjih čimbenika.

Gevorg Mirzajan je znanstveni suradnik Instituta za proučavanje SAD-a i Kanade Ruske akademije znanosti, dopisnik lista Ekspert.