Crna Gora žuri u NATO ne razmišljajući o posljedicama

Poslije pet godina zastoja u NATO-u ponovno se govori o širenju na Istok. Pri tome su svi svjesni da uvlačenje Ukrajine, Moldavije ili Gruzije u orbitu NATO pakta može izazvati još veću konfrontaciju s Rusijom (čak i u vojnom smislu). Zato su Washington i Bruxelles odlučili izabrati drugi pravac – crnogorski. Potpredsjednik SAD-a Joseph Biden nedavno je u telefonskom razgovoru sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem izjavio da je Washington spreman podržati prijedlog za prijam Crne Gore u NATO na summitu ministara vanjskih poslova NATO-a u prosincu, uz uvjet da vlada te zemlje i dalje sprovodi reforme i podiže razinu podrške koju crnogorska javnost pruža ulasku u NATO.

„Neutralnost Crne Gore“ zvuči kao politički oksimoron Proces stupanja Crne Gore u NATO, koji su crnogorske vlasti pokrenule 2010. godine, postaje sve intenzivniji što se više bliži susret ministara vanjskih poslova članica Saveza, planiran za prosinac 2015. godine.

Vladajuća prozapadna elita Crne Gore razumijela je signal s druge obale Atlantika. Crnogorski parlament je poslije dvotjednih debata usvojio rezoluciju o podršci stupanja zemlje u NATO. Za ovaj dokument je glasalo 50 od 79 zastupnika. 26 parlamentaraca je bilo protiv, a 3 su bila suzdržana. Kako je izjavio potpredsjednik Skupštine Crne Gore Milutin Simović, glasanje o rezoluciji „važna je poruka kako crnogorskoj, tako i međunarodnoj javnosti“. „To je signal da parlament velikom većinom podržava integraciju u NATO“, istaknuo je Simović.

Narodna skupština Crne Gore u sadašnjem sastavu zaista podržava ulazak zemlje u NATO. To se, međutim, ne može reći za građane Crne Gore, i u tom smislu je Joe Biden potpuno u pravu. I pored toga što je Crna Gora još 2009. godine usvojila Akcijski plan za članstvo u NATO-u, javno mnijenje je i dalje podijeljeno. Prema sociološkim anketama agencija IPSOS-Strategic Marketing i Damar, za stupanje Crne Gore u NATO izjašnjava se 47%, odnosno 44% ispitanika, dok je protiv stupanja 43%, odnosno 40%.

Nije slučajno što su autori rezolucije pažljivo uklonili iz teksta ovog dokumenta pojam referenduma kao mehanizma za donošenje potrebne odluke. Što se tiče samog NATO pakta, tamo nitko više i ne sumnja da će rezultat biti povoljan po savez. Prema podacima iz izvora u Bruxellesu, Crna Gora je u ovom trenutku jedini stvarni kandidat za stupanje u Sjevernoatlantski savez, i odluka o ovom pitanju će biti donesena u prosincu 2015. godine u susretu šefova diplomacija. Razmatranje ove teme prvobitno je bilo planirano za summit u Varšavi 8-9. srpnja 2016, ali, kao što vidimo, sve će biti riješeno pola godine ranije. Bruxelles je okarakterizirao Crnu Goru kao „idealnog kandidata“. Britanski premijer David Cameron uvjeren je da postoje „ozbiljni razlozi da Crna Gora postane članica saveza“, dok zapovjednik NATO-a u Europi Philip Breedlove kaže da je u vojnom smislu Crna Gora već „spremna“ postati članica NATO-a.

Što će Crna Gora bez ruskih turista? Neprijateljskom politikom prema Rusiji crnogorske vlasti mogu lišiti svoju zemlju glavnog izvora prihoda.

Ne treba ni sumnjati da će SAD i NATO učiniti sve što od njih ovisi kako bi prijam Crne Gore u NATO bio maksimalno ubrzan. Zapadu su važna četiri ključna čimbenika.

Prvi čimbenik zbog koga je Crna Gora važna NATO paktu jeste vojno-strateški. U njenim zaljevima, prije svega u lukama Bar i Kotor, mogu biti razmješteni ratni brodovi, a u perspektivi i kompletne vojno-pomorske baze. To će pomoći da se kontrolira čitavo Istočno Sredozemlje, a pored toga može biti učinjen pokušaj da se bitno ograniči aktivnost ratne mornarice Rusije. Ruski brodovi po tradiciji koriste crnogorske luke za dopunu zaliha, i nije nimalo slučajno što se službena crnogorska propaganda tijekom proteklih godina vrlo aktivno tome protivila.

Drugi čimbenik je socijalno-ekonomske prirode. Rukovodstvo NATO-a (kao i Europske unije) teži da uključivanjem Crne Gore u savez maksimalno oslabi njene trgovinsko-ekonomske, investicijske i turističke veze s Rusijom, sa ciljem da ovu balkansku zemlju dovede u potpunu ovisnost o zapadnom transatlantskom, a i njemačkom kapitalu, čak i po cijenu destabilizacije društvenopolitičke situacije u Crnog Gori. Osim toga, prema podacima za 2009. godinu, državljani Rusije su u Crnoj Gori kupili oko 35 tisuća objekata. Dažbine za tu nepokretnu imovinu bile su obilan izvor priljeva sredstava u državni budžet. U uvjetima nove vojnopolitičke orijentacije Crne Gore zemlja riskira da i u financijsko-ekonomskom smislu izgubi više nego što će dobiti.

Treći čimbenik se sastoji u tijesnoj povezanosti Crne Gore s vojnopolitičkim planovima NATO-a, i posebno SAD-a. U tom smislu prije svega treba očekivati uključivanje ove zemlje u vojne operacije u Siriji i u čitavoj regiji Bliskog istoka. U prvom desetljeću 21. stoljeća kontingenti regruta iz Istočne Europe bili su potrebni Washingtonu i Bruxellesu na frontovima u Afganistanu i Iraku. Međutim, sadašnji konflikti, uključujući i konflikte sa sudjelovanjem „Islamske Države“, podrazumijevaju veće rizike i za Crnogorce, i za njihove buduće partnere iz NATO-a.

U Crnoj Gori pronađena "nevidljiva ruka Moskve" Ministar vanjskih poslova i europskih integracija Crne Gore Igor Lukšić izjavio je u Berlinu da Rusija vrši pritisak na Crnu Goru i da svojom propagandom destabilizira situaciju u zemlji. RBTH je zamolila stručnjake za Balkan da komentiraju ovu izjavu, budući da su te riječi imale velikog odjeka u ruskim medijima.

Četvrti je političko-propagandističke prirode. NATO treba demonstrirati vjernost svojoj ekspanzionističkoj strategiji upravo u sadašnjim geopolitičkim uvjetima krize i defragmentacije drugih euroatlantskih struktura i mehanizama među kojima je i Europska unija. Ujedno, on treba poslati odgovarajući signal Rusiji. Kako je još krajem 1990-ih govorio „guru“ američke geopolitike Zbigniew Brzezinski, odustajanje od daljeg širenja NATO-a može dovesti „do preporoda skrivenih ili tinjajućih geopolitičkih težnji Rusije u Centralnoj Europi“. Od tada se pristup Zapada nije promijenio i sada je Crna Gora u smislu slanja odgovarajućeg signala Europi i Rusiji „najbezbolniji“ kandidat saveza.

Što se tiče Rusije, za nju će stupanje Crne Gore u NATO imati prije svega vojno-tehničke posljedice, u tom smislu što će biti izmijenjena vojnopolitička situacija u Istočnom Sredozemlju. Moskva će se očigledno potruditi da spomenute promjene nivelira izmjenom vlastitih vojnih planova vezanih za ovu regiju, i ta izmjena će biti usmjerena na osiguranje neometanog boravka ruskih brodova u vodama Sredozemnog mora, kao i na osiguranje kontrole strateški važnih komunikacija u jugoistočnoj Europi i na jugozapadnom krilu obrambene zone Ruske Federacije. Takve izmjene se već vrše u vezi s općim promjenama geostrateške situacije u regiji, između ostalog, i u kontekstu situacije u Ukrajini, Pridnjestrovlju i na Južnom Kavkazu. Prema tome, stupanje Crne Gore u NATO neće previše iritirati Moskvu. Podgorica je ta koja može biti na velikom gubitku.