Mogući su samo ravnopravni odnosi između RF i EU

Ilustracija: Konstantin Maler
Rusija je spremna razvijati partnerske odnose s Europskom unijom, ali pod uvjetom da obje strane budu jednake, da više surađuju ekonomski, a manje ideološki. Umjesto toga, implementira se ideja o nadmoći zapadnih vrijednosti.

Danas, dok se u našem susjedstvu odvijaju burni geopolitički događaji, Rusija i EU su se našle u situaciji koja vrlo podsjeća na neka prošla vremena. Ponovno se osjeća potreba da se što prije pronađe rješenje prihvatljivo za obje strane, koje će istovremeno uzeti u obzir regionalnu sigurnost i suvremene političke trendove.

Mogu li Rusija i EU još uvijek pregovarati i postići sporazum na bazi iskrenosti i međusobnog povjerenja? Nema sumnje da mogu. Skorašnji dogovor u vezi s iranskim nuklearnim programom jasan je dokaz da je to točno.

Rusiju čudi stav SAD-a o sistemu proturaketne obrane u Europi nakon sporazuma s Iranom
SAD priopćava da sklapanje sporazuma o iranskom nuklearnom programu neće utjecati na planove Washingtona vezane za stvaranje sistema europske proturaketne obrane (PRO) koje Moskva kritizira.

Međutim, uvjeren sam da je ono što danas opterećuje naše odnose mnogo veći problem od rješavanja iranskog pitanja. Radi se o budućnosti europskog kontinenta čiju su dijelovi i Rusija i Europska unija. Ukrajinska kriza konačno nas je suočila s vrlo važnim pitanjem: jesu li Rusija i EU istinski sposobne i voljne izgraditi jedinstvenu paneuropsku sigurnosnu arhitekturu koja će omogućiti da se zajednički dođe do uzajamno prihvatljivih rješenja. Ako nisu, prisiljeni smo krenuti različitim putevima.

Što se tiče naših odnosa s Europskom unijom, još od početka devedesetih godina nastojali smo uspostaviti uzajamno korisne i čvršće veze. Usprkos mnogim preprekama postignuti su značajni uspjesi. Prije početka ukrajinske krize količina trgovinske razmjene između Rusije i EU dostignula je milijardu dolara dnevno, pri čemu se od 2002. do 2012. godine utrostručio. Čak i danas je Rusija treći po veličini trgovinski partner EU i njen najveći opskrbljivač energentima.

U svakom slučaju, ne želim ove odnose idealizirati. Bio je primjetan porast razine nerazumijevanja i nedosljednosti, ali smo ove negativne trendove uspjevali donekle ublažiti putem komunikacijskih kanala uspostavljenih na različitim razinama. S druge strane, unutarnja transformacija EU poslije velike ekspanzije u 2004. godini i reforma nakon kasnijeg Lisabonskog sporazuma rezultirale su smanjenjem fleksibilnosti nastupa EU na međunarodnoj sceni. U mnogim važnim prilikama, posebno kada je trebalo rješavati krizne situacije, Rusija je često doživljavala da se prema njoj primjenjuje princip „uzmi ili ostavi“ i na taj način se stjecao utisak da se ruski stavovi i interesi ne poštuju.

Ovi zabrinjavajući trendovi kulminirali su u Ukrajini. Podsjećam da su visoki dužnosnici EU još u svibnju 2013. vrlo jasno govorili da će summit u Vilniusu o istočnom partnerstvu, održan u studenom te godine, biti posvećen „pobjedi Ukrajine“ i „geopolitičkoj bici za Europu“. Potpuno je jasno da je to bio pogrešan pristup. Ukrajina nikada nije smjela biti tretirana kao poprište geopolitičkog sukoba. Radi se zapravo o zemlji krhke ekonomije, u kojoj postoje etničke i kulturne razlike, što je uzrok njenih unutarnjih proturječnosti.

EU će se morati prilagoditi novim okolnostima
Ispostavilo se da Europa nije spremna za ovoliku bujicu imigranata.

Ono što je Ukrajini zaista potrebno jeste stvaranje nacionalnog identiteta koji će biti prihvatljiv za sve etničke i jezične zajednice u toj zemlji. Međutim, da bi se takav identitet stvorio potrebni su vrijeme, stabilnost i dobri odnosi te države i s EU i s Rusijom.

Najvažnije pitanje je: kako će se naši odnosi razvijati u uzajamno korisnom pravcu? Za početak, treba odbaciti dosadašnji pristup. Ukoliko se odnosi samo „resetiraju“, modernim jezikom rečeno, to neće ukloniti nastale bitne proturječnosti.

Prvo, trebalo bi izgraditi partnerske odnose u kojima su obje strane jednake, što će osigurati da se zajednička pitanja razmatraju sistematično i detaljno.

Drugo, ekonomska suradnja između Rusije i EU, u koju smo uložili dosta vremena i napora, ostaje važan „sigurnosni jastuk“. Ne samo da doprinosi privrednom razvoju i većoj zaposlenosti u cijeloj Europi, već uklanja i političke tenzije između naših zemalja.

Treće, naš odnos mora biti manje ideološki, a više pragmatičan. Vrlo oštra antiruska retorika u zapadnim medijima, koju, nažalost, ponavljaju neke institucije Europske unije sigurno se ne može nazvati dobrim strateškim nastupom prema Rusiji. Umjesto toga, potrebno je krenuti drugim putem.

Pregled ruskog tiska: Sirija i ruski vojnici, plin sve jeftiniji, europska kriza s imigrantima

Vrlo je važno da Rusija i EU zajednički rješavaju brojne krizne situacije u takozvanom „zajedničkom susjedstvu“. Prema mišljenju ruskih dužnosnika, katastrofalni preokret u zemljama gdje se dogodilo takozvano „arapsko proljeće“, kao i u Ukrajini, u velikoj mjeri je povezan s pokušajem da se u ova područja, gdje vladaju kompleksni odnosi, implementira ideja o nadmoći zapadnih vrijednosti.

Budući je Rusija očigledno i europska i euroazijska sila, ona neće odustati od razvoja veza s Europskom unijom koja će u doglednoj budućnosti ostati njen glavni trgovinski partner i investitor. Ipak, svijet oko nas se brzo mijenja. Smatram da bi o budućim odnosima između Rusije i EU, kao i o izazovima s kojima se zajedno suočavamo, trebalo donositi pragmatične i realistične, ali i strateški promišljene odluke.

Vladimir Čižov je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik, stalni zastupnik Ruske Federacije pri Europskoj uniji.

Članak predstavlja obraćanje Vladimira Čižova sudionicima Europskog foruma Alpbah.