Ne treba očekivati korjenite promjene od turske politike u vezi s relativnim neuspjehom Erdoğanove stranke, iako bi se stil mogao promijeniti. Aktualni predsjednik je jako snažna i upečatljiva figura, a postupni odlazak u sjenu (pri aktualnoj raspodjeli ovlasti morat će premijeru ustupiti mjesto vođe) mogao bi označavati određene izmjene. Ako su Erdoğana prije svega povezivali s jačanjem islamskog elementa u politici u korist odricanja od svjetovnog nacionalizma kemalista, onda je lako moguće da će u novoj situaciji nacionalistička komponenta ponovno ojačati. Tim više, jer će najvjerojatniji partner Stranke pravednosti i razvoja biti radikalno nacionalistička stranka.
U prijašnja vremena to bi najvjerojatnije značilo prozapadniju i proameričku orijentaciju. Sad to više nije toliko očigledno, budući da se čitav kontekst oko Turske značajno zakomplicirao, a status vjernog suradnika SAD-a u regiji mogao bi stvoriti dodatne probleme. Međutim, Turska će morati u potpunosti odrediti svoju poziciju u regiji, a tu bi politička situacija unutar države mogla biti kako pozitivan, tako i negativan čimbenik. Pozitivna, jer stvarno višestranačje je u stanju ograničiti voluntarizam vladajuće elite. A negativan, jer postoji potreba za stalnom potražnjom kompromisa koja može blokirati donošenje brzih odluka, kad je to zaista potrebno.
Za Rusiju promjene u Turskoj su krajnje važne, budući da je u 21. stoljeću ta država postala vrlo značajna po čitavom nizu pitanja, prije svega u oblasti energetike. Postoji jedno pojednostavljeno gledište, u skladu s kojim je zbližavanje povezano s dobrim odnosima između Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdoğana. Ipak, taj odnos se ne može svoditi samo na osobnu ''kemiju''. Uzajamna simpatija lidera je svakako korisna pojava, no postoji mnoštvo primjera da su međudržavni odnosi unazadovali i usprkos toj okolnosti.
U slučaju Turske glavnu ulogu igra objektivna zainteresiranost za jačanje svoje regionalne uloge – prije svega naglašavajući funkciju svojeg energetskog posredništa između Azije i Rusije. Rusija po tom pitanju nesumnjivo ima u rukama dobre karte, ali ih ne treba precjenjivati. Kao prvo, Turska aktivno uza sebe koncentrira i druge izvore – kaspijski, a u doglednoj budućnosti i iranske. Kao drugo, dispečer izravno ovisi o onima kojima je usmjerena roba, a bez dogovora s potrošačima Europske unije svi planovi ostaju visjeti u zraku.
Rusija treba pažljivo proučiti primjer Turske u kontekstu promjena u našoj vanjskopolitičkoj i vanjskoekonomskoj orijentaciji, koje se događaju posljednjih mjeseci. Spajanje projekata Euroazijskog ekonomskog saveza i kineske ideje Ekonomskog pojasa Puta svile, čiji su sporazumi postignuti tijekom posjete Moskvi kineskog predsjednika Xi Jinpinga, stvara novu euroazijsku perspektivu. Ona obuhvaća već svu Euroaziju od istoka na zapad i bazira se na jako ozbiljnim resursima, koje je Kina sprema uložiti u stvaranje infrastrukture. I ako su ruske inicijative ipak prije svega usmjerene na sovjetsko prostranstvo, Peking nije zainteresiran za nikakvo dijeljenje Euroazije na zone, teži više njezinoj geoekonomskoj cjelovitosti.
Drugim riječima, priključenje Krima euroazijskom razvoju omogućuje da se prevlada inercija ''hladnog rata''. To je korisno Rusiji i korisno Turskoj, koja zapravo četvrt stoljeća nakon završetka konfrontacije nije uspjela izraditi novi stabilan identitet, iako prema tome jako teži.
Fjodor Lukjanov je predsjednik prezidijuma Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu