Kojem će se "carstvu" privoljeti Turska?

Ilustracija: Aleksej Iorš.

Ilustracija: Aleksej Iorš.

Rusko-turski odnosi sada su u usponu kakvoga nije bilo još od vremena Ataturka.

Ključni događaj bio je posjet Vladimira Putina Turskoj u prosincu 2014. godine. Rusija je tada pokazala da je Turska za nju prioritetan partner i da je spremna povjeriti joj upravljanje plinskim ventilom.

Ankara će moći manipulirati tom mogućnošću i daleko će manje ovisiti o Europskoj uniji. U takvim će okolnostima možda Bruxelles biti zainteresiran za ulazak Turske u Europsku uniju, a ne obrnuto. Rusija zauzvrat očekuje od Turske veću lojalnost, što Ankara zaista djelomično i demonstrira neuvođenjem sankcija Ruskoj Federaciji i neovisnom politikom u okviru NATO pakta.

U Europi se pojavila koalicija zemalja koje podržavaju Turski tok
U Europi se formira politička koalicija za potporu ruskom projektu provođenja plinovoda Turski tok. Po mišljenju ruskih stručnjaka, novi blok će dodatno osnažiti ruski projekt.

Glavno ekonomsko pitanje u bilateralnim odnosima Rusije i Turske je plinovod Turski tok. Doduše, u Turskoj postoji mnogo sličnih projekata. Naprimjer, Transanatolijski plinovod, na koji se mogu priključiti Iran i zemlje Srednje Azije.

Drugim riječima, svaka strana igra svoju igru - i Turska, i Europa, i Rusija. U istom kontekstu treba razmatrati i posjet grčkog premijera Moskvi, koji se po vremenu gotovo podudario s Erdoganovim posjetom Iranu. Rusija daje do znanja da ona i mimo Turske ima saveznike i potencijalne partnere. To je u izvjesnom smislu pokazao i nedavni Putinov posjet Erevanu.

Reakcija Ankare na taj posjet bila je prilično oštra. Turci su zapravo optužili Rusiju za genocid turanskog i muslimanskog stanovništva.

Međutim, oštra retorika Ankare ne treba nikoga zabrinjavati. U Turskoj su u tijeku intenzivne pripreme za izbore. Oštre izjave upućene Ruskoj Federaciji usmjerene su da se svide turskim nacionalistima i potomcima izbjeglica iz bivše Ruske Imperije, kao i revnim pristašama Zapada.

Erdogan je, međutim, spreman nastaviti pregovore s Rusijom. Turci pokazuju Zapadu spremnost da se okrenu Rusiji i istovremeno pokazuju Moskvi spremnost da se okrenu Iranu. Rusko-turski savez, kao savez dviju euroazijskih sila, pravi je košmar za Europu. Njoj se više isplati primiti Tursku u Europsku uniju, nego je izgubiti. Sve u svemu, može se reći da Turska vrlo vješto balansira između različitih centara moći.

Balkanska geografija Turskog toka  

Pa ipak, ona će se u određenom trenutku svakako morati opredijeliti. I tada će biti važno što joj Rusija može ponuditi. Treba joj ponuditi dugoročni partnerski program, koji neće podrazumijevati samo ekonomiju, nego, recimo, i garantiranje sigurnosti Erdoganu u slučaju sukoba interesa sa Sjedinjenim Državama ili u slučaju unutarnjih problema.

Treba imati u vidu da između Ruske Federacije i Turske i dalje ima neriješenih pitanja. Na primjer, različiti su im stavovi glede Sirije, a stavovi po pitanju Krima dijametralno su suprotni. Te se razlike neće moći dugo ignorirati.

Sada je trenutak kada ih Rusija može početi rješavati, jer su nestale prepreke koje su ranije postojale. Ranije je Turska bila bezrezervni saveznik Amerike, a sada je ona već drugačija. Vladajući režim je evoluirao. Mnoge snage koje su nedruželjubive prema Rusiji našle su se u opoziciji u odnosu na vladajući režim.

Rusija treba iskoristiti tu šansu i da gradi novu suradnju koja će se ticati ekonomije, ali i bilateralnih odnosa u cjelini.

Vladimir Avatkov je doktor političkih znanosti i direktor Centra za orijentalna istraživanja, međunarodne odnose i javnu diplomaciju.