Prijevremena revolucija?

Ilustracija: Nijaz Karim.

Ilustracija: Nijaz Karim.

Moskva je tijekom perestrojke odustala od pretenzija na alternativnu civilizaciju i na podređivanje čitavog svijeta svojoj ideološkoj doktrini i pokrenula je inicijativu za obustavljanje Hladnog rata, koji umalo nije prerastao u Treći svjetski rat. Rezultat tog perioda je ponovno ujedinjenje svjetske povijesti, koja se nakon Ruske revolucije 1917. podijelila na dva odvojena toka. Međutim, može se reći da ni postsovjetska Rusija ni ostali svijet nisu položili test koji im je ponudila „preventivna revolucija“ perestrojke.

Odnos prema perestrojci, njenim rezultatima i posljedicama u Rusiji je i dalje proturječan. „Paradoks Gorbačova“ je u tome što i njegovi protivnici i mnogi njegovi sljedbenici smatraju da je perestrojka koju je pokrenuo doživjela fijasko. Razlika je u tome što jedni proklinju Gorbačova zbog onoga što je uspio uraditi, a drugi ga kritiziraju za to što nije ispunio sva obećanja.

Najveći broj optužbi upućenih inicijatoru perestrojke odnosi se na njegovu nedosljednost, nedoumice i taktička „krivudanja“. Gorbačov je bio oprezan i težio je zauzeti poziciju „iza društva“, odnosno omogućiti društvu da sazri za promjene, a on da „gura“ to društvo otpozadi, a ne da ga vodi za sobom. Mnogi su to tumačili kao nedosljednost i neodlučnost.

Ekskluzivan članak Gorbačova o perestrojci
Prije trideset godina u SSSR-u započele su promjene, koje su izmijenile oblik države i svijeta. Rasprave o perestrojci ne stišavaju se ni danas. Gorbačov piše o tome zašto je važno i potrebno razumjeti perestrojku i ono što se tih godina dogodilo.

Međutim, pokušajmo prikazati barem konture najvažnijih promjena koje su se dogodile tih godina u bivšem SSSR-u i u celom svijetu, i vidjet ćemo da se krivudanja „neodlučnog“ Gorbačova ispravljaju i dobija se gotovo prava linija. Navest ću ono što je po mom mišljenju sama bit perestrojke. Rusija je okusila „zabranjeni plod“ slobodnih izbora i „glasnosti“, stavivši pravo na slobodu govora i informiranja na listu građanskih prioriteta.

Moskva je odustala od pretenzija na alternativnu civilizaciju i na podređivanje čitavog svijeta svojoj ideološkoj doktrini i pokrenula je inicijativu za obustavljanje Hladnog rata, koji umalo nije prerastao u Treći svjetski rat. Zapravo rezultat tog perioda je ponovno ujedinjenje svjetske povijesti, koja se početkom 20. stoljeća nakon Ruske revolucije 1917. podijelila na dva odvojena toka.

Međutim, u našem nestalnom svijetu sve ima svoju cijenu. Preobražaj vlastite zemlje i svjetske politike Gorbačov je protiv svoje volje platio raspadom Sovjetskog Saveza i vlastitom ostavkom.

Može se reći da ni postsovjetska Rusija ni ostali svijet nisu položili test koji im je ponudila „preventivna revolucija“ perestrojke. Rusko društvo nije podnijelo teret slobode koju je neočekivano dobilo na poklon. Najprije je utonulo u kaos Jeljcinove vladavine i u trgovačku razularenost oligarhijskog kapitalizma, a zatim se s olakšanjem vratilo pod okrilje „tvrdog“ apsolutističkog režima na koji je više naviklo.

Zapadni svijet se, sa svoje strane, nije uzdržao od iskušenja da sebe proglasi za apsolutnog pobjednika u Hladnom ratu i jedinog nasljednika povijesti. Tako se ispostavilo da zapadni partneri Mihaila Gorbačova, u čiji zdrav razum se pouzdao čak i više nego u njihovu materijalnu pomoć, nisu ništa pouzdaniji saveznici od njegovih bivših partijskih suboraca koji su ga izdali. Danas Gorbačov ne zamjera zapadnim liderima što mu svojevremeno nisu dovoljno pomagali (on zna da sudbina perestrojke nije ovisila o njima), nego zbog toga što nisu mogli razumno iskoristiti jedinstvenu šansu koju je svijetu pružala njegova nova politika, i zbog toga što su poriv sovjetskog društva u težnji ka demokraciji shvatili samo kao izražavanje unutarnje slabosti.

Mihail Gorbačov: Protiv sam bilo kojeg zida
Ovaj ekskluzivni intervju Mihail Gorbačov dao je za Ruski vjesnik i Rossijsku gazetu neposredno prije 9. studenog, kad će biti 25. obljetnica pada Berlinskog zida. A upravo sad diže se novi zid između Istoka i Zapada.

Nije realiziran ni projekt „zajedničke europske kuće“, u koju je trebalo ući i reformirani Sovjetski Savez, niti je ostvarena ideja o stvaranju novih struktura kolektivne sigurnosti na kontinentu (eventualno i Vijeća sigurnosti, između ostalog) koje bi omogućile da se izbjegne tragedija krvavog rata u Jugoslaviji i drama sadašnjeg građanskog sukoba u Ukrajini.

Ispostavilo se da je jednostavnije srušiti Berlinski zid nego staviti tačku na logiku i psihologiju programiranog neprijateljstva koja je i bila uzrok postavljanja Berlinskog zida, a služila je kao instrument politike.

Očuvanje starih i nicanje novih vidljivih i nevidljivih zidova i barijera pokazuje da političari 21. stoljeća, kako na Zapadu tako i na Istoku, nisu spremni osloboditi se od predrasuda i stereotipa. Po svemu sudeći, to je razlog što je Hladni rat zamijenjen mnoštvom „vrućih“ sukoba na čitavoj planeti.

Pa i sam Hladni rat, iako već „olinjao“ od starosti, velikom brzinom se vraća u rusko-američke odnose, a Gorbačov je vjerovao da ga nepovratno sahranjuje kada se u Reykjaviku, na Malti, u Washingtonu ili Moskvi sastajao s tadašnjim američkim predsjednicima.

Ako se perestrojka trideset godina nakon njenog početka u ruskom društvu shvaća kao politički neuspjeh, ili čak kao antinacionalni projekt kojim se podrivaju državni interesi, onda to znači ili da glavni motiv perestrojke nije shvaćen, ili da se svjesno odbacuje, iako ga je svojevremeno aktivno podržalo cijelo sovjetsko društvo. Taj motiv je demokratski preporod Rusije i njeno ponovno sjedinjenje sa svjetskom povijesti. To su i pluralizam mišljenja, vladavina zakona, pošteni izbori rukovodilaca, nepovredivost ljudske ličnosti, realna konkurencija u politici i ekonomiji, transparentnost funkcioniranja vlasti i njena odgovornost pred društvom. 

Autor je bivši glasnogovornik predsjednika SSSR-a M. S. Gorbačova.