Perspektive ruskog plina u Europi

Izvor: Natalija Mihajlenko

Izvor: Natalija Mihajlenko

Ruski vjesnik prenosi najzanimljivije dijelove izlaganja urednika časopisa Gazprom Sergeja Pravosudova s konferencije „Ruski energetski projekti na Balkanu nakon Južnog toka“, održane 2. ožujka u Beogradu u organizaciji Ruskog instituta za strateška istraživanja (RISI), Fonda za povijesnu perspektivu, časopisa Nova srpska politička misao (NSPM), Beogradske poslovne škole (BPŠ) i Veleposlanstva RF u Beogradu.

Prije svega, potrebno je objasniti kako se pojavila ideja o izgradnji plinovoda Južni tok. Europska komisija (EK) stalno pita zašto je potreban taj projekt. Navodno, nema potrebe izmišljati nešto novo kad već postoji i normalno funkcionira tranzit kroz Ukrajinu. Zašto je, dakle, bio potreban Južni tok?

Kada se raspao Sovjetski Savez ispostavilo se da se preko 90% plina iz Rusije izvozi kroz Ukrajinu. Ukrajina je u toj situaciji počela tražiti razne olakšice: da joj Rusija naplaćuje plin manje nego drugim kupcima, a da skuplje plaća tranzit. Međutim, novac koji je uplaćivan za tranzit nije investiran u plinovod, a plinovod bez modernizacije zastarjeva. Svima je bilo jasno da će se u tom pogledu prije ili kasnije nešto morati poduzeti.

Zbog toga je Gazprom počeo graditi plinovode koji zaobilaze Ukrajinu. Najprije je to bio Plavi tok prema Turskoj, zatim Jamal-Europa kroz Belorusiju i Poljsku do Njemačke, i na kraju Sjeverni tok prema Njemačkoj. Cilj je bio i da zemlje Južne Europe dobivaju plin mimo Ukrajine, i zbog toga je osmišljen projekt Južni tok. Sve ostale projekte smo uspjeli realizirati, a s Južnim tokom je bilo problema.


Sergej Pravosudov. Izvor: Anton Antanasijevič

Očigledno je da bi modernizacija ukrajinskog sistema bila jeftinija od izgradnje Južnog toka. S Ukrajinom su vođeni pregovori na tu temu. Tako je 2004. potpisan sporazum po kojem je trebalo da se ukrajinski sistem za transport plina modernizira Gazpromovim sredstvima, i u tu svrhu je bilo osnovano zajedničko rusko-ukrajinsko poduzeće. Međutim, u Ukrajini je krajem 2004. izvedena „narančasta revolucija“ i nove vlasti su odmah raskinule sve sporazume s Rusijom. U plinovod i dalje nisu ulagane nikakve investicije, ali se zato mnogo govorilo o tome da će uskoro plin u Ukrajinu početi pristizati iz nekih drugih izvora. Ni tada ni kasnije nitko nije precizirao koji su to izvori.

Nakon izvjesnog vremena, kada je Janukovič već bio na vlasti, ukrajinska vlada je namjeravala potpisati sporazum o udruženju s EU. Međutim, kada je postao poznat sadržaj sporazuma ispostavilo se da će pod uvjetima navedenim u njemu ukrajinska industrija zapravo biti uništena. Tada je ukrajinska vlada ponovno počela sklapati sporazume s Rusijom, između ostalog i sporazume vezane za plin. Ukrajinci su dobili veliki popust, dobili su i kredit u visini od 3 milijarde dolara, a obećan im je još jedan kredit od 12 milijardi dolara.

Međutim, ponovno se sve odigralo kao i ranije: došlo je do nove revolucije, formirana je nova vlada i raskinuti su svi sporazumi s Rusijom.


Izlaganje veleposlanika RF u Srbiji Aleksandra Čepurina na konferenciji Ruski energetski projekti na Balaknu nakon Južnog toka. Izvor: Anton Antanasievič

Što se u toj situaciji događa s Južnim tokom? S ekonomskog gledišta bio je isplativ i čak potreban zemljama-članicama ovog projekta. Međutim, Europska komisija je priopćila voditeljima Bugarske i Srbije da bez usaglašavanja s njom nemaju prava potpisati te sporazume (iako su ugovori već bili potpisani). To, međutim, nije točno. I Bugarska i Srbija imaju puno pravo ne usuglašavati međunarodne sporazume o uvozu plina s Europskom komisijom. Europska komisija ima pravo samo određivati uvjete eksploatacije plinovoda kada bude izgrađen. Pa ipak, ona je inzistirala da taj projekt mora biti realiziran u okviru Trećeg paketa energetskih propisa, a to je značilo da Gazprom treba izgraditi plinovod za svoj novac, ali s tim omogućiti konkurenciji korištenje 50% njegovih kapaciteta. Gazprom nije našao za shodno da za svoj novac gradi plinovod kompanijama konkurentima i ponudio im je da same financiraju svoj dio plinovoda.

Na kraju taj plinovod nije izgrađen, dok je konkurentni plinovod iz Azerbajdžana prema Italiji dobio od Europske komisije sve dozvole da punim kapacitetom transportira azerbajdžanski plin. Gazprom je htio imati ravnopravan tretman, a tretiran je daleko oštrije nego svi ostali.

Proizvodnja plina iz uljnog škriljca je toliko skupa da američke kompanije ništa ne mogu zaraditi. Na kraju će Amerika i sama biti prisiljena uvoziti plin, i neće imati nimalo slobodnog plina za izvoz. Amerikanci jednostavno cinično obmanjuju druge zemlje.

Tada je donesena odluka da se izgradi Turski tok. Taj projekt predviđa da se putanjom Južnog toka po dnu Crnog mora sprovede plinovod do Turske, tako da izvoz plina iz Rusije u Tursku ne ovisi o Ukrajini. Ostalim zemljama je predloženo da kupuju plin na granici između Turske i Grčke. Europska komisija je, međutim, priopćila da u tome ne vidi nikakav smisao. Rečeno je da Turska nije članica EU i može kupovati plin gdje hoće, a ostale zemlje trebaju ga kupovati preko Ukrajine, jer je to „ispravnija i pouzdanija maršruta“.

Međutim, Ukrajina je danas zapravo bankrotirala i drži se na površini samo zahvaljujući vanjskim donacijama i kreditima koje će jednog dana morati vraćati. Kompanija Naftogas Ukrajine, koja upravlja plinskim transportnim sistemom zemlje, planski je gubitnik tijekom proteklih nekoliko godina. Njeni godišnji gubici sada se već izražavaju u milijardama dolara. Ranije ih je pokrivala Vlada Ukrajine, ali u uvjetima kada je cijela zemlja zaglibila u dugovima nije moguće vraćati dugove ovog poduzeća. To znači da su problemi s tranzitom neizbježni, i uopće ne znam kako se vlasti Bugarske i Srbije planiraju boriti protiv ovakvog stanja, jer nemaju alternativu za uvoz ruskog plina preko Ukrajine. Taj problem je trebao riješiti Južni tok, ali sada to više nije moguće.

Novac koji je uplaćivan [Ukrajini] za tranzit nije investiran u plinovod, a plinovod bez modernizacije zastarjeva. Svima je bilo jasno da će se u tom pogledu prije ili kasnije nešto morati poduzeti.

Što se tiče Turskog toka, Europska komisija će možda ponovno inzistirati da Gazprom svojim sredstvima gradi plinovod nekom drugom, ali Gazprom neće pristati na to. S druge strane, sve alternative koje se sada pominju skuplje su od Gazpromove varijante. Američki tečni prirodni plin, o kojem se toliko priča, ne samo da je skuplji, nego ga neće ni biti na tržištu u dogledno vrijeme. Ako pogledamo koliko je investirano u eksploataciju plina iz uljnog škriljca, vidjet ćemo da su sada te investicije na najnižoj razini za posljednjih 20 godina. Proizvodnja plina iz uljnog škriljca je toliko skupa da američke kompanije ništa ne mogu zaraditi. Na kraju će Amerika i sama biti prisiljena uvoziti plin, i neće imati nimalo slobodnog plina za izvoz. Amerikanci jednostavno cinično obmanjuju druge zemlje.

Uzgred, kada je riječ o alternativnim izvorima energenata, treba imati u vidu da su oni daleko skuplji od tradicionalnih. Zemlje koje su se orijentirale na takve izvore (Njemačka i Danska) imaju najskuplju električnu energiju u Europi. Ministar financija njemačke pokrajine Saksonije jednom prilikom mi je rekao da će narod uskoro podići bunt ako se nastavi doniranje eksploatacije obnovljivih energenata i podizanje cijene električne energije. Ako tako stoje stvari u Njemačkoj, što onda reći o Srbiji? I dalje je u tijeku uvjeravanje stanovništva da je Rusija neprijatelj i nekonstruktivan partner, a ne nude se jasne alternative za ruski plin. U biti, tako se od naroda pravi sirotinja.

Autor je urednik časopisa „Gasprom“.