Epoha antiasocijacije: Od Ceausescua do Majdana

Ilustracija: Konstantin Mahler

Ilustracija: Konstantin Mahler

Uobičajeno je u prosincu svoditi rezultate za proteklu godine, ali za 2014. to nije lako učiniti. Jedno je sigurno: ova godina predstavlja kraj epohe koja je trajala četvrt stoljeća. Prije 25 godina, 18. prosinca 1989., počela je posljednja epizoda povijesne drame pod nazivom "Kraj socijalističkog bloka u Europi". Tada su u Rumunjskoj počele masovne demonstracije protiv Ceausescua. Danas se ti događaji često spominju i uspoređuju s "arapskim proljećem" i ukrajinskim Majdanom.

Procesima koji su započeli ove godine još se ne vidi kraj i nije jasno kako će završiti, bilo da je u pitanju sukob u Ukrajini, marširanje "Islamske države" po Bliskom Istoku ili naftne intrige u zemljama OPEC-a, koje su spustile cijene nafte na razinu od koje su se svi odavno odvikli.

Prije 25 godina, 18. prosinca 1989., počela je posljednja epizoda povijesne drame pod nazivom "Kraj socijalističkog bloka u Europi". Tada su u Rumunjskoj počele masovne demonstracije protiv Nikolaea Ceausescua, koji je 22 godine upravljao zemljom. U čitavom istočnom bloku promjene su protekle ili potpuno mirno, kao u Poljskoj i Mađarskoj, ili relativno mirno, kao u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj. Rumunjska je predstavljala tragičan izuzetak: šef države i njegova supruga strijeljani su "po zakonima revolucije".

"Istočna politika" je sada politika Rusije
Projekt Južni tok je ugašen. To je Vladimir Putin objavio za vrijeme službenog posjeta Turskoj, nakon postignutog dogovora o proširenju izvoza plina u tu zemlju, a preko nje možda i na europsko tržište.

Zašto EU nikada nije spomenula da joj se Kijev može pridružiti? To je zanimljivo pitanje. Argumenti poput onog da Ukrajina nije potpuno spremna ne zvuče uvjerljivo, pogotovo kada se zna kako je Albanija službeni kandidat za članstvo u EU.

Danas, nakon 25 godina, ti događaji se često spominju i uspoređuju se s "arapskim proljećem" i događajima na Majdanu u Ukrajini. S obzirom na karakter događaja koji su se zbili od 2011. do 2014., a oni se nikako ne mogu okarakterizirati kao "baršunasti", Rumunjska im je najbliža, ali ipak ne i potpuna paralela. Zbog svoje društvenopolitičke situacije Rumunjska tada nije bila spremna za demokratske promjene kao ostale zemlje, ali je i nju zahvatio val širenja zapadnih institucija, tj. NATO-a i Europske unije. Članstvo u tim organizacijama prisiljava i društvo i državu da se mijenjaju u skladu sa suvremenim demokratskim normama. Ne bi se nikako moglo reći da je rumunjska tranformacija bila uspješna. Ipak, nužnost poštivanja pravila ograničava mogućnost povratka na staro, tj. na one najodioznije političke pojave.

Ali ni tu se ne može sve promatrati pravocrtno. Sada već bivši rumunjski predsjednik Traian  Băsescu bio je primjer nacionalistički nastrojenog populista, dok je u susjednoj Mađarskoj sada na vlasti Viktor Orbán, čiji se smjer politike de facto po svim pitanjima kosi s odredbama Europske unije. Uostalom, nacionalističke i revanšističke pojave bile bi daleko izraženije da nije faktora koji obuzdava takvu tendenciju, tj. da nije euroatlantskih institucija.

Zašto EU nikada nije spomenula da joj se Kijev može pridružiti? To je zanimljivo pitanje. Argumenti poput onog da Ukrajina nije potpuno spremna ne zvuče uvjerljivo, pogotovo kada se zna kako je Albanija službeni kandidat za članstvo u EU.

Takav faktor nije postojao ni na Bliskom Istoku, ni u Ukrajini. I Europa i Amerika su potrese u ovim regijama dočekale sa simpatijama, videći u njima novi val demokratizacije svijeta, s tim što nije bilo govora o tome da se zemlje "u kojima je pobijedila sloboda" institucionalno uključe u zapadnu zajednicu. To je i razumljivo kada se radi o Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, jer su razlike očite. Te razlike, doduše, nisu smetale Europskoj uniji da uključi spomenute države u programe susjedstva i pretendira na ulogu njihovog patrona. Međutim, čim je izbila veća kriza ispostavilo se da Europa gotovo i nema instrumente za realizaciju takvih ambicija.

U slučaju Ukrajine sve izgleda mnogo čudnije, jer ona očito spada u krug zemalja kojima može biti ponuđena integracija. I to ne nekakvi prijelazni oblici integracije, bez obveza od strane Bruxellesa, kao u nesretnom ugovoru o asocijaciji, nego normalan proces, kakav se odvijao tijekom 1990-ih i 2000-ih s državama srednje i istočne Europe. Taj proces podrazumijeva dodjeljivanje statusa kandidata za članstvo u EU, a taj status dalje podrazumijeva da će prijem biti realiziran automatski ukoliko se ispune svi uvjeti s popisa (a dužina tog popisa, naravno, ovisi od strane koja prima dotičnu zemlju).

Zašto je Rusija protiv ulaska Ukrajine u NATO?
Rusku politiku u Ukrajini lako je objasniti pomoću jedne imaginarne analogije. Zamislimo da se prije 23 godine nije raspao SSSR, nego SAD i da su se uslijed toga obalne i granične države Washington, Kalifornija, Arizona, Novi Meksiko, Texas, Florida i Georgia odvojile od SAD-a...

Zašto EU nikada (do dana današnjeg) nije spomenula da joj se Kijev može pridružiti? To je zanimljivo pitanje. Argumenti poput onog da Ukrajina nije potpuno spremna ne zvuče uvjerljivo, pogotovo kada se zna kako je Albanija službeni kandidat za članstvo u Europskoj uniji. Europljani kažu da tobože nisu htjeli naljutiti Rusiju, ali to je obično lukavstvo. Mišljenje Moskve nije imalo značaja tamo gdje je zaista postojala želja da se neka zemlja uvuče u EU. Europa je uvijek znala da je Ukrajina krajnje problematična zemlja i da su joj potrebni ogromni napori da bi ispunila kriterije za članstvo. Međutim, skeptičan odnos prema Ukrajini prije svega je povezan s činjenicom da Stari svijet nikada nije to područje doživljavao kao prirodni i neodvojivi dio europskog prostora.

Drama Ukrajine se sastoji u tome što aktivna politika Europe ne odražava želju zapadnih prijestolnica da prime Kijev u svoju zajednicu, nego proizlazi iz njihovog stava prema Rusiji. Asocijacija je imala kontraefekt. Zbog rivaliteta koji se razbuktao između Moskve i Bruxellesa danas je Ukrajina objektivno mnogo više udaljena od članstva u EU nego ranije. Europa je zgranuta zbog svega što se događa i razmišlja samo o tome kako minimalizira vlastite troškove izazvane ovom krizom.

Može se reći da se glavni rezultat godine koja je na izmaku, ali i čitavog proteklog 25-godišnjeg razdoblja, sastoji u tome da su definirane granične mogućnosti. Europska unija ne može se i dalje širiti bez vlastitih gubitaka, a izdaci za potrebe zemalja koje nisu njezine članice nadilaze njezine financijske mogućnosti. Rusija ima dovoljno potencijala da spriječi nedobronamernu konsolidaciju oko vlastitih granica, ali to nije dovoljno ako se misli ozbiljno pozabaviti vlastitim projektom. To je loša vijest za Ukrajinu i druge zemlje u "međuprostoru". Zato bi zaključak trebao biti samo jedan: ne treba provocirati sukobe između velikih sila. Naprotiv, treba doprinijeti njihovoj suradnji. Zasada se događa upravo suprotno.

Autor je predsjednik Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.