"Istočna politika" je sada politika Rusije

Karikatura: Konstantin Maler

Karikatura: Konstantin Maler

Projekt Južni tok je ugašen. To je Vladimir Putin objavio za vrijeme službenog posjeta Turskoj, nakon postignutog dogovora o proširenju izvoza plina u tu zemlju, a preko nje možda i na europsko tržište.

Ne može se reći da je ta odluka senzacionalna. Europska komisija uporno je blokirala ovaj projekt, a Europska unija je neprekidno govorila o političkoj opasnosti koju za nju tobože predstavlja plin iz Rusije. Štoviše, službeno je tvrdila da joj je cilj smanjenje ovisnosti o ruskom plinu. Ekonomska situacija u Rusiji nije baš ružičasta. Cijene fosilnog goriva padaju, a nema viška sredstava za investiranje, što znači da se moraju birati prioriteti. U tim uvjetima zaista bi čudno izgledala opsjednutost skupim projektom čija je ekonomska isplativost bila sumnjiva čak i u mnogo povoljnijim okolnostima.

Južni tok je nastao u drugoj polovici 2000-ih i početkom 2010-ih. Tada je Rusija gajila nadu da se čvršća suradnja s Europskom unijom može podići na novu razinu zaobilaženjem (i u doslovnom, i u figurativnom smislu) politički osjetljivih zemalja u "međuprostoru", prije svega Ukrajine.

Krah Južnog toka: Rusija odustala od plinovoda
Rusija je odustala od plinovoda Južni tok, jednog od svojih najvećih projekata, čije je geopolitičko značenje veće od ekonomskog.

Početkom prošlog desetljeća postojala je druga ideja: da Ukrajina postane integralni dio sustava opskrbe Europske unije plinom, što bi zapravo značilo ponovnu uspostavu jedinstvene mreže koja je postojala u SSSR-u, ali sada na drugačijim temeljima. Tema trojnog plinskog konzorcija Moskva - Kijev - Berlin bila je aktualna 2002.-2003., ali nije realizirana, uglavnom zbog stava Ukrajine. Zatim je Kijev ušao u razdoblje demonstracija na Majdanu i konstruktivni razgovori su prekinuti.

Počela je povijest "tokova": Sjevernog po dnu Baltičkog mora do Njemačke i Južnog kroz Crno more i preko jugoistoka Europe do Austrije i Italije. Moskva je mislila da je Europska unija i sama zainteresirana za stabilnu opskrbu plinom i da će samim tim pozdraviti diverzifikaciju ruta. Međutim, politički odnosi počeli su se kvariti i tema energetike je sve više postajala dio rasprava koje nemaju veze s ekonomijom, nego sa sigurnosti.

Sjeverni tok je ostvaren zahvaljujući tvrdom stavu Njemačke, koja se htjela osigurati za slučaj problema s ukrajinskim tranzitom. Berlin je u Europskoj uniji imao dovoljno resursa da nadjača nezadovoljstvo baltičkih zemalja, Poljske i Skandinavije, tim prije što u Sjevernom toku nije bilo kopnenih tranzitnih dionica između Rusije i Njemačke. Glavni lobist Južnog toka bila je Austrija, ali ona nije imala dovoljno administrativnih resursa, tim prije što se politički ambijent naglo pogoršao zbog nove ukrajinske krize.

Međutim, događaji koji su se odigrali 2014. potaknuli su Rusiju da izvrši sveobuhvatnu reviziju svojih prioriteta. "Strateško partnerstvo" s Europskom unijom počelo se brzo rasipati zbog velikih razlika u pogledima na politiku prema zemljama u "međuprostoru". Činilo se da ne postoji alternativa ekonomskoj suradnji Rusije i EU, ali je i tu suradnju uzdrmao val uzajamne netrpeljivosti, koji se između ostalog odrazio i kroz sankcije.

Južni tok je nastao u drugoj polovici 2000-ih i početkom 2010-ih. Tada je Rusija gajila nadu da se čvršća suradnja s Europskom unijom može podići na novu razinu zaobilaženjem politički osjetljivih zemalja u "međuprostoru", prije svega Ukrajine.

Temelje europskom pravcu izvoza ruskog plina postavili su sporazumi iz 1960-ih, koji su bili znatno prošireni tijekom 1970-ih i 1980-ih. Time je na duže vrijeme određen vektor geopolitičkih odnosa. "Istočna politika" (kvalitativno poboljšanje odnosa Zapadne Njemačke sa Sovjetskim Savezom i socijalističkim blokom), koju je krajem 1960-ih počeo provoditi Willy Brandt, jednim dijelom se oslanjala i na taj faktor. Ekonomiji Zapadne Njemačke (a kasnije i ujedinjene Njemačke) bile su potrebne čvrste pozicije na istočnim tržištima.

Njemačka i Italija kao krajnje točke dvaju "tokova" bile su utemeljitelji uzajamne naftno-plinske ovisnosti SSSR-a / Rusije i Europe. Nakon gotovo pola stoljeća faktički je učinjen pokušaj da se isti taj model obnovi u novoj povijesnoj fazi, ali ovoga puta to nije uspjelo. Prije 40 godina (doba arapsko-izraelskih ratova) Europa je uz pomoć sibirskih sirovina smanjivala ovisnost o politički sumnjivim izvoznicima s Bliskog Istoka. Sada, međutim, Stari svijet smatra da opasnost predstavlja ruski izvoz. Pitanje je u kojoj mjeri je to točno, ali očito je da su događaji oko Ukrajine u svemu tome imali krajnje negativnu ulogu.

Odnosi između Rusije i EU hlade se velikom brzinom. Uslijed toga počinje se provoditu nova "istočna politika", s tim što ovoga puta inicijativa dolazi od strane Moskve.

Rusija zabranjuje opskrbu poljoprivrednim proizvodima iz Albanije od 8. prosinca
"Albanija je korištena kao zemlja-paravan za dostavu proizvoda iz Europske unije kroz Bjelorusiju i 'lažni tranzit' u Kazahstan", izjavio je voditelj odjela.

Što se Njemačke tiče, ona sada preispituje svoju "istočnu politiku". Za to postoji više razloga, počevši od postupnog pomicanja energetskog balansa u pravcu veće diverzifikacije, pa sve do nove političke samoidentifikacije, zahvaljujući kojoj Njemačka smatra da je ona jedini europski lider. Rezultat je očit: brzo se hlade odnosi između Rusije i Njemačke, kao i između Rusije i EU. Uslijed toga počinje se provoditi nova "istočna politika", s tim što ovoga puta inicijativu ima Moskva, tako da je ta politika sada usmjerena na regije istočno i jugoistočno od Rusije: serija sporazuma o izvozu plina s Kinom, pojačana aktivnost u Aziji, orijentacija na Tursku kao potrošača i transportera ruskih sirovina, energetski sporazum s Iranom...

Novi kurs može predodrediti geopolitičke prioritete koji će trajati isto kao i u slučaju s odlukama iz 1960-ih i 1970-ih. Podrazumijeva se da to neće ići glatko, jer s novim partnerima nije lakše surađivati nego sa starim, a predstoje velika i jednim dijelom rizična ulaganja. Rusija svakako ne raskida odnose s Europom, jer sklopljenih ugovora ima dovoljno za nekoliko desetljeća. Međutim, sada nastupa "doba Azije", tako da je zaokret prema istoku i usredotočenje na tu stranu sasvim razumljiva i neizbježna pojava. Utoliko prije što sam Zapad potiče na takav korak.