Zašto je Rusija protiv ulaska Ukrajine u NATO?

Ilustracija: Aleksej Iorš

Ilustracija: Aleksej Iorš

Rusku politiku u Ukrajini lako je objasniti pomoću jedne imaginarne analogije. Zamislimo da se prije 23 godine nije raspao SSSR, nego SAD i da su se uslijed toga obalne i granične države Washington, Kalifornija, Arizona, Novi Meksiko, Texas, Florida i Georgia odvojile od SAD-a...

Na Zapadu je rasprostranjeno mišljenje da je ruska politika, kada se radi o krizi u Ukrajini, determinirana osobnim ambicijama predsjednika Vladimira Putina. U Rusiji se, naprotiv, smatra da je ova kriza uzrokovana širenjem sfere utjecaja Zapada na istok. Ovo širenje je stvorilo situaciju igre "s nultom sumom" [kada gubitak koji doživi jedan sudionik, drugome automatski donosi dobit - prim. prev.] na postsovjetskom prostoru, gdje su neke zemlje više vezene za Rusiju od drugih. U krizi u Ukrajini Moskva štiti svoje nacionalne interese, a neki od njih su za Rusiju od životne važnosti.

Stanovnicima SAD-a i EU, koji su tijekom jedne generacije bili svjedoci ubrzane integracije i razvoja, čini se da cijeli svijet živi u istom tempu kao i oni.

Pokušat ću objasniti rusku politiku pomoću imaginarne analogije. Zamislimo da se prije 23 godine nije raspao SSSR, nego Sjedinjene Države. Uslijed toga su se obalne i granične države Washington, Kalifornija, Arizona, Novi Meksiko, Texas, Florida i Georgia odvojile od SAD-a. Nekadašnje Sjedinjene Države izgubile su izlaz na Tihi ocean, a ključni objekti državne infrastrukture, kao što su raketodrom, vojne baze i luke, naftovodi i željezničke pruge, GPS centri i industrijski objekti, ostali su na teritoriju drugih država. Narednih dvadesetak godina Washington je radio na obnavljanju gospodarstva i na stvaranju alternativne infrastrukture u slučajevima kada su novi susjedi odbili surađivati s SAD-om. Međutim, neke bivše američke teritorije željele su obnoviti savez i s njima je Washington održavao suradnju. U takvoj situaciji utjecajna i progresivna europska sila počela je jačati svoju prisutnost u Sjevernoj i Latinskoj Americi, vršeći svoju ekspanziju s Kube. Vanjska sila je nekadašnjim Sjedinjenim Državama predložila vojni savez i ekonomsku integraciju pod parolom "zemlje imaju suvereno pravo birati svoj put". Između SAD-a i ove vanjske sile počinje igra "s nultom sumom". Trvenja dovode do sukoba oko raketodroma na Floridi i oko vojne pomorske baze u San Diegu u Kaliforniji. U ovoj borbi vanjska sila širi svoju sferu utjecaja, a SAD štiti svoje interese. Sve je to logično.

Kako se NATO "vratio svom izvoru"
Kakvi su planovi NATO-a u Istočnoj Europi, krši li Savez sporazume potpisane s Rusijom i tko više gubi zbog prekida suradnje? Na ova pitanja u razgovoru sa specijalnim dopisnikom lista Kommersant odgovara Aleksandar Gruška, stalni predstavnik RF pri NATO-u.

Ista logika objašnjava politiku Rusije u Ukrajini. Ona štiti svoje interese: vojnu bazu na Krimu, tranzit energenata u Europu, trgovačko-industrijsku suradnju i prava ruskog stanovništva. Na mjestu Moskve SAD bi činio to isto.

Međutim, u stvarnosti ne jača neka europska država svoje prisustvo u Novom Svijetu, već NATO i SAD to čine u Starom Svijetu. Prema logici Bruxellesa i Washingtona, zemlje postsovjetskog prostora imaju suvereno pravo birati u kakve će političke, ekonomske i vojne saveze ulaziti. Ali velike zemlje koje su se našle izvan NATO-a se pitaju: kakva je uloga ove organizacije na kontinentu i od koga se ona planira braniti?

NATO je poslije Drugog svjetskog rata zamišljen kao obrambeni savez protiv SSSR-a. Nakon raspada Sovjetskog Saveza uslijedio je pokušaj da vojni potencijal NATO-a prisvoji globalne značajke. Savez se, naime, spremao braniti od cijelog svijeta. Tako se tijekom posljednjih 20 godina NATO dva puta branio od Jugoslavije, a također i od Afganistana i od Libije. Članice NATO-a su 2003. raspravljale o tome treba li se braniti od Iraka i najodlučnije među njima odlučile su da treba. U kontekstu ukrajinske krize zamjenik glavnog tajnika NATO-a Alexander Vershbow je izjavio da NATO u Rusiji vidi prijetnju. On je ponovio ono što su prije njega izjavljivali neki američki senatori, kao i čelnici baltičkih zemalja i Poljske.


Blagostanje vodi demokraciji, a ne obrnuto

Mnogi u NATO-u ne shvaćaju da su države postsovjetskog prostora vrlo krhke tvorevine. Vanjske provokacije mogu uništiti političku stabilnost u ovim zemljama, a samim tim i uvjete za gospodarski rast. To sprečava postsovjetske zemlje da brzo prođu takozvanu zamku osrednjih primanja i da dostignu razinu razvijenih europskih zemalja. Blagostanje vodi  demokraciji, a ne obrnuto.

Stanovnicima SAD-a i EU, koji su tijekom jedne generacije bili svjedoci ubrzane integracije i razvoja, čiani se da cijeli svijet živi u istom tempu kao i oni. Međutim, na postsovjetskom prostoru svih tih godina odvijali su se drugačiji procesi - raspad društva i pokušaji da se spriječe konflikti koje je takvo stanje izazivalo.

Rusija štiti svoje interese: vojnu bazu na Krimu, tranzit energenata u Europu, trgovačko-industrijsku suradnju i prava ruskog stanovništva. Na mjestu Moskve SAD bi činio to isto.

Rusija posljednjih godina pokušava povratiti poziciju dinamične jezgre Euroazije. U Ukrajini je ovaj proces došao u sukob sa širenjem zone utjecaja Zapada prema istoku.

Istina je da nije SAD inicirao smjenu vlasti u Kijevu. Ali on je odlučio ovu situaciju iskoristiti kako bi ojačao svoje pozicije. Na taj način je izazvao raskol u ukrajinskom društvu i ojačao neodgovorne političke snage u njemu. Nova Vlada u Kijevu željela je iskoristiti SAD i NATO za borbu protiv Rusije isto kao što je to pokušao učiniti Mihail Saakašvili, kada je 2008. izvršio napad na ruske mirovne snage u Južnoj Osetiji.

Podržavajući euroatlantsku integraciju Ukrajine, Zapad ovu zemlju rastura na dijelove i nanosi nenadoknadivu štetu svojim odnosima s Rusijom. Neizbježan zaključak glasi: u interesu svih strana je da se počnu dogovarati o pravilima suradnje u Europi i o tome kako postići stabilnu budućnost za Ukrajinu.

Autor je doktor znanosti, izvanredni profesor na Moskovskom državnom sveučilištu za međunarodne odnose (MGIMO) i suradnik Valdajskog kluba.