Europa koju smo izgubili

Izvor: Aleksej Jorš

Izvor: Aleksej Jorš

Da se zajedno s SSSR-om raspala i Rusija, europski integracijski projekt njezine bi dijelove vjerojatno na ovaj ili onaj način s vremenom preradio. Ali do toga nije došlo, i Rusija se našla kao prepreka na putu pobjedničkog napredovanja zapadnog projekta. EU ne poznaje drugačiji put osim jednostranog širenja svoje pravne i normativne sfere na susjedne zemlje, ona je jednostavno tako stvorena.

Ujutro 8. studenog sam skočio kao oparen - uspavao sam se! Nije nikakvo čudo - do kasno u noć sastavljao sam teze za referat na konferenciji posvećenoj 25-godišnjici pada Berlinskog zida. U novootvorenom kompleksu na Potsdamskom trgu s ponešto staromodnim nazivom "Zajednička europska kuća" sutra se okupljaju urednici analitičkih časopisa s prostora od Lisabona i Reykjavika do Vladivostoka i Busana. Kuća je odavno postala euroazijska, ali centar nosi ime po inicijalnoj zamisli Mihaila Gorbačova.

Žurim na stanicu da ne zakasnim na ekspresni vlak Moskva-Berlin. Otkako je prije šest godina otvorena brza pruga na ovoj relaciji, gotovo sam prestao u Europu putovati avionom - jer nema smisla. Bolje je šest sati provesti u udobnom vlaku putujući kroz Smolensk, Brest i Varšavu i izaći direktno na Glavnoj stanici u centru Berlina, nego se vući do aerodroma, tamo čekati, a zatim ponovno s aerodroma... Ali, kakav je to neobičan zvuk...

Raspad SSSR-a i krah sovjetskog modela Zapad je protumačio kao dokaz svoje bezuvjetne superiornosti - moralne, povijesne i ekonomske. I ono što je trebalo biti postupno izbalansirano zbližavanje, stvaranje nove kvalitete, pretvorilo se u brzu podjelu "sovjetskog nasljeđa".

Tad sam se zaista probudio. Zazvonila je budilica na mom kineskom telefonu Lenovo. Tmurno novembarsko jutro bilo je u potpunom skladu s vijestima koje su dopirale sa radija. U Donjecku ponovo sukobi, ima poginulih među civilima. David Cameron je Rusiji zaprijetio uvođenjem novih sankcija. Počeli su manevri NATO-a na Baltiku. Zajednička europska kuća je ostala u mom snu, a proslava 25-godišnjice pada Berlinskog zida u realnosti ne slavi jedinstveno Starog svijeta, već naprotiv - njegovu novu podjelu.

Gdje smo pogriješili? Zašto smo Europu bez podjela, o kojoj smo sanjali u godinama "nove političke misli", izgubili i prije nego što smo je stekli?

Berlinski zid bio je simbol apsurdnosti ideološke konfrontacije. S njegovim padom činilo se da su svi razlozi za podjelu nestali. Ali, iako je ovaj stav bio zajednički, ispostavilo se da različite strane na različiti način vide puteve za prevladavanje sukoba.

Gorbačov je zamišljao da će izgled zajedničke europske kuće projektirati "inženjeri" od dva nekada suprotstavljena tabora. I da će oni zajednički podići građevinu u kojoj će svima biti ugodno, jer će se poštovati želje svakog sudionika. U tom smislu Gorbačov je, vjerojatno i ne želeći, slijedio logiku svojeg velikog istomišljenika (u određenim etapama) i suparnika (u drugim) Andreja Saharova s njegovim pozivom na konvergenciju između kapitalizma i socijalizma. U praksi je, međutim, umjesto konvergencije došlo do preuzimanja.

Kako je sovjetski tisak izbjegavao pisati o padu Berlinskog zida
Svjetski tisak je 9. studenog 1989. objavio informaciju o rušenju zida, koji je dijelio Berlin na zapadni i istočni dio. Kako god to zvučalo čudno, tisak SSSR-a prešutio je taj događaj. Sovjetski ljudi su tih dana mogli saznati o padu samo preko glasina ili polunagovještaja, koji su se ipak ''probijali'' kroz glavni tisak.

Raspad SSSR-a i krah sovjetskog modela Zapad je protumačio kao dokaz svoje bezuvjetne superiornosti - moralne, povijesne i ekonomske. I ono što je trebalo biti postupno izbalansirano zbližavanje, stvaranje nove kvalitete, pretvorilo se u brzu podjelu "sovjetskog nasljeđa".

Takva metoda stvaranja "zajedničke europske kuće" prema zapadnim mjerilima mogla je biti uspješna samo u jednom slučaju - ako bi zajedno sa Sovjetskim Savezom ista sudbina zadesila i Rusiju. A takav rizik je postojao - rušilački impuls, koji je aktiviran krahom SSSR-a, teško je bilo zaustaviti. Da se Rusija raspala, europski integracijski projekt njezine bi dijelove, vjerojatno, na ovaj ili onaj način s vremenom preradio. Ali do toga nije došlo, i Rusija se našla kao prepreka na putu pobjedničkog napredovanja zapadnog projekta. Jer Europska unija ne poznaje drugačiji put osim jednostranog širenja svoje pravne i normativne sfere na susjedne zemlje, ona je jednostavno tako stvorena.

Zapad nije mogao priznati Rusiju kao ravnopravnog tvorca nove Europe. A Rusija nije htjela pristati na podređenu ulogu.

Zbog toga je, umjesto izgradnje zajedničke europske kuće, koja bi s vremenom zaista postala euroazijska, počelo "ograđivanje" (enclosure). Širenje one građevine koju su zapadni Europljani, uz aktivno sudjelovanje SAD-a, podigli za vrijeme Hladnog rata, a zatim je počeli okruživati različitim pomoćnim konstrukcijama. Prije ili kasnije ovi radovi trebali su biti iskorišteni protiv susjeda i usmjereni prema građevini koju je Rusija, postupno se oporavljajući od krize s početka devedesetih, počela obnavljati i rekonstruirati. I tako se u Europi ponovno pojavio rov. Pomaknut, doduše, prema istoku u odnosu na onaj koji je kontinent dijelio prije 25 godina, ali, u određenom smislu, još dublji, jer njegova suština leži ne toliko u ideologiji, koliko u razlikama u kulturi i povijesti, kao i u mentalnom neslaganju.

Je li postojala šansa za izgradnju istinski zajedničke europske kuće? Da je opstao Sovjetski Savez - ne kao komunistička imperija, nego kao zajednica formirana na temelju zajedničkih interesa, Europa se zaista mogla ujediniti na principu ravnopravnosti. Integracija bi ležala na dva oslonca, na Bruxellesu i Moskvi. A rezultat konvergencije bila bi kvalitativno nova struktura, u kojoj isporuke energenata nikada ne bi izazvale krizu, demokraciju ne bi pratila potpuna deindustrijalizacija, kao u baltičkim zemljama, a stanovnici s istoka tog ogromnog prostranstva ne bi činili jeftinu i ilegalnu radnu snagu na tržištu njenog zapadnog dijela. I, naravno, ne bi se 25 godina kasnije pokretalo pitanje nove militarizacije Centralne Europe i novih prijetnji za europsku sigurnost.

Moguće je da je to utopija, i da je, kada je odlučeno da se gradi zajednička europska kuća, već bilo kasno. SSSR je prešao točku bez povratka, a njegovi zapadni oponenti, pošto su predosjetili mogućnost bezuvjetne pobjede, nisu bili zainteresirani za dogovore. Ako je tako, onda je Europa koju smo izgubili mogla postojati samo u mislima idealista. Gdje će zauvijek i ostati, zapamćena zajedno s nevjerojatno potresnim kadrovima iz kasne jeseni 1989., kada je tisuće sretnih stanovnika Berlina slavilo što zida više nema. I iskreno vjerovalo da ga nikad više neće ni biti.