Igra s i bez pravila

Izvor: Tatjana Pereligina

Izvor: Tatjana Pereligina

Govor koji je Vladimir Putin održao krajem prošlog tjedna u okviru zasjedanja međunarodnog debitantskog kluba Valdaj većina komentatora je opisala kao vrlo oštar. Ako zanemarimo nekoliko zvučnih metafora, kao što je spominjanje „gospodara tajge“ (medvjeda - što se odnosi na Rusiju) i geopolitičkih „skorojevića“ koji ne znaju što raditi s basnoslovnim bogatstvom koje im je palo u dio (što se odnosi na Ameriku), obraćanje je po svom sadržaju nosilo više analitički karakter. Zašto je onda izazvalo takvu reakciju?

Nije nikakva novost da ruski predsjednik ne podržava suvremenu američku politiku. O tome govori već godinama. Ali došlo je do promjene tonaliteta. Za vrijeme prvog mandata Putin je apelirao da se ponovno razmotri kurs, jer zajedničke prijetnje prevazilaze međusobne sukobe. Za vrijeme drugog mandata je upozoravao da Rusija neće dopustiti da se njezin stav ignorira. Tijekom izborne kampanje 2012. Vladimir Putin je bio u nedoumici, pokušavajući shvatiti smisao poteza Washingtona, koji ne radi na jačanju međunarodnog poretka, već kao da ga namjerno razara. U „valdajskom“ govoru ove godine se osjeća fatalizam – govornik više ne očekuje od SAD-a da se mijenja, već jednostavno konstatira destruktivnost američkih poteza. Vjerojatno upravo ovaj nedostatak očekivanja i ostavlja najsnažniji utisak, navodeći slušatelje da govor tumače u isključivo negativnom ključu.

Vrijeme je za novi svjetski poredak, smatra Putin
Predsjednik Rusije Vladimir Putin pozvao je međunarodnu zajednicu na izgradnju novog svjetskog poretka kako bi se spriječilo izbijanje novih sukoba. On je ujedno izjavio da najveću odgovornost za sadašnje probleme snosi SAD, čija je politika dovela do raspada sustava globalne sigurnosti, kao i do niza državnih prevrata u zemljama Bliskog Istoka i u Ukrajini.

Međutim, osnovna Putinova poruka je točnije pozitivna, budući da je u skladu s glavnom temom valdajskog zasjedanja, a to je potraga za novim pravilima međunarodnog suživota, koja bi omogućila da se dostigne viša razina razvoja. Dosad se svijet zapravo nalazio u fazi erozije, a sada već i rapidne demontaže sistema koji je nastao u drugoj polovini 20. stoljeća. Izgradnja novog svjetskog poretka, o čemu se tako mnogo govorilo prije 25 godina, nije dovela do uspjeha. Dok je proces započeo kao težnja da se zajednički model pronađe uz sudjelovanje dvije supersile (tako je barem zamišljao Mihail Gorbačov, koji je prvi progovorio o ovoj temi), nakon raspada SSSR-a ostao je samo jedan „arhitekt“. Uspostavljanje kontrole nad svjetskim procesima nije uspjelo, već je  postignut suprotan učinak.

Istine radi, treba reći da ni priželjkivani višepolarni svijet koji danas nastaje sam po sebi ne obećava ni red, ni harmoniju, ni ravnotežu. Upravo suprotno, zasad on, i o tome je govorio ruski predsjednik, uvećava globalnu anarhiju, jer igrača je sve više, a pravila, kao i ranije, nema.

Vladimir Putin se razlikuje od drugih lidera velikih zemalja po tome što ne samo da osuđuje i kritizira SAD (iako se i na to rijetko tko odlučuje), nego sistematski odbacuje njihovu ulogu. To je ono što izaziva najveću reakciju. Jer je nakon Hladnog rata svjetska dominacija Sjedinjenih Država postala aksiom, a bilo kakva transformacija globalnog uređenja promatrana je kao tehnička korekcija takve situacije, a ne kao njena promjena. Na teorijskoj razini svima je, naravno, jasno da vječita vladavina nije moguća. Charles Krauthammer, koji je 1990. uveo u upotrebu pojam „trenutak jednopolarnosti“, drugim riječima, razdoblje u kojem Amerika može raditi sve što smatra da je potrebno, tada je upozoravao da to neće vječno trajati. On je, osim toga, skoro uspio pogoditi koliko će ovaj „trenutak“ trajati: 25-30 godina. Ali u praksi je superiornost SAD-a bila i ostala tako velika da nisu razmatrani drugačiji modeli u kojima bi Washington bio „jedan od“ ili barem „prvi među jednakima“.

Vladimir Putin se razlikuje od drugih lidera velikih zemalja po tome što ne samo da osuđuje i kritizira SAD (iako se i na to rijetko tko odlučuje), nego sistematski odbacuje njihovu ulogu.

Strogo govoreći, krajnje negativan stav SAD-a prema onome što govori i čini Putin je opravdan – Washington shvaća da ruski predsjednik dosljedno dovodi u pitanje ne njihovu politiku, već njihova isključiva prava. To jest kao da se ponavlja klasična situacija, kada se pojavljuje pretendent koji upućuje izazov vladaru i namjerava preuzeti vlast nad svijetom. Što znači da njega treba obuzdavati i ne dopustiti mu da ojača.

Paradoks leži u tome što Putin pritom stalno ponavlja: Rusija ne želi nikakvu globalnu dominaciju, ne namjerava svijet prilagođavati svojim standardima i neće sudjelovati u borbi za vlast. To se moglo čuti u valdajskom govoru, kao i u drugim njegovim obraćanjima. Predsjednik Rusije potpuno realno vidi potencijal svoje zemlje – ne manjim nego što on jeste, ali očito i ne većim. Međutim, Vladimir Putin odbija igrati po pravilima koja su uspostavljena pod vodstvom Sjedinjenih Država. Kako na razini konceptualnih izjava, tako i na razini praktičnih poteza. Djelatnost Rusije - prije svega njeni odlučni potezi što se tiče Krima – pokazuje da je Moskva spremna slijediti svoje interese bez obzira što o tome mislili drugi.

"Ni sankcije, ni prijetnje neće promijeniti poziciju Moskve u međunarodnoj politici"
Putin pozvao Zapad na dijalog za rješenje svjetskih problema tijekom svojeg govora na forumu Valdaj.

Zasad nije načinjen drugi korak – obraćanje ka ostatku svijeta. Valdajski govor Vladimira Putina, kao i mnoga druga njegova obraćanja, ponovno je razgovor sa Zapadom i prije svega sa Zapadom. U novom svijetu, istom onom koji širokim potezima opisuje predsjednik Rusije, ne može se ništa činiti bez sve intenzivnijeg razgovora sa zemljama i regijama koji, doduše, nisu u sukobu sa Zapadom, ali jednostavno nisu njegov dio. Diskusija o novim pravilima ne može se voditi po liniji nekadašnjih sukoba iz vremena Hladnog rata. Svijet je mnogo više demokratski raspoložen i rezultat globalnog procesa u mnogo većoj mjeri ovisi o „širokim svjetskim masama“. Među njima i treba voditi agitaciju.

Autor je predsjednik prezidija Savjeta za vanjsku i obrambenu politiku.